Vjerojatno je bedasto svojatati mjesec, ali ja i dalje tvrdim da je svibanj moj mjesec. Teško je zaobići moj rođendan, čisto zbog toga jer s njim postanem “dosadna” čim proslavimo Prvi maj. Inače mi je Praznik rada (kao pravom radniku) posljednjih šest godina bio radni. Tako bih svake godine barem prijepodnevne sate provela u jezeru Starog grada i pratila SDP-ov piknik, uz grah i obavezno kašnjenje čelnih ljudi barem sat vremena.
Nakon dugo vremena ovaj Prvi maj bio mi je neradni, pa smo ga iskoristili za izlet u prirodi. Posjetili smo Zeleni vir i Vražji prolaz u Gorskom kotaru. Mi i još pola Međimurja. Korona je očito napravila svoje i zaista ljudima usadila neke nove navike, a jedno od toga je boravak na zraku. Ujutro kad smo stigli, već je bilo naznaka da će biti gužvovito. To se ustanovilo tamo oko podneva, kad se za porciju graha i ćevapa čekalo skoro pola sata. No, sve je to bilo u redu zbog očaravajuće prirode koja nas je okruživala.
U svakom slučaju, ovogodišnje proljeće hladnije je nego smo navikli. Bilo je super do početka travnja, a onda je oko Uskrsa naglo zahladilo. Taman kad nas priroda počasti jednim sunčanim danom, na njega dođu tri kišovita. Što je isto u redu zbog vlage, zemlje i uroda. Makar, s druge strane, mraz koji je okrutno stigao početkom travnja, uništio je voćke koje su već bile u cvatu. Kažu da 4. travanj obilježi narednih 40 dana, a upravo je taj dan ove godine bio Uskrs koji smo dočekali u zimskim kaputima. Nadamo se da će sredina svibnja ipak početi nalikovati na proljeće, s naznakom ljeta.
A do onda moramo biti strpljivi i još malo sačekati s pospremanjem zimske garderobe. No, ja sad već jako priželjkujem da konačno izvadim ljetne haljine i sandale. A vi?
