[layerslider id=”5″]
Što imaju zajedničko tiskara Zrinski i brodogradilište Uljanik? Isti im je razlog zašto su propale. Obje tvrtke koje su naizgled uspješno socijalistički način rada zamijenili kapitalističkim, nisu se ipak, kako se popularno kaže, na vrijeme “restrukturirale” – naziv koji se ovih dana vrlo često može čuti u svim medijima.
To znači da se nisu prilagodile novim uvjetima poslovanja kako interno (otpuštanje viška administracije i menadžmenta koji su dolaskom novih tehnologija, odnosno padom prihoda postali nepotrebni u tvrtki), tako i na vanjskom planu (promjenama i proširenjem niša u vlastitoj djelatnosti proizvodnje ili nekim novim koje su tržišno isplative).
U pitanju je također situacija da su tvrtke koje su “zajednički gradili svi radnici” odlaskom socijalizma u ropotarnicu povijesti – privatizirane, ali tako da su većinski vlasnici postali oni koji su mogli do potrebnog kapitala za preuzimanje tvrtke (vrlo često kreditnim linijama banaka koje nisu bile dostupne običnim smrtnicima).
Međutim, s obzirom na to da je i dalje veliki broj zaposlenih zajedno u tvrtki tridesetak i više godina, odnosi nisu isti kao i kod onih tvrtki koje su krenule od nule i danas broje veliki broj radnika, ali se odmah znalo “tko je gazda, a tko radnik”.
U takvome razvoju događaja u kojem nekadašnji direktori, a danas vlasnici koji nisu na vrijeme otišli na stranu i prepustili vodstvo tvrtke novom menadžmentu koji zna kako upravljati tvrtkom, a među tim su i “bolni rezovi” kako bi se povećala produktivnost, događa se ono što se je danas primjerice slučaj u Zrinskome, da se prizivaju neka stara vremena “kada je naša firma bila zakon u branši”. Od prošlosti se ne živi, a pitanje je tko je uopće toj tvrtki od menadžmenta koji je bio i(li) ostao zaslužan za “ona dobra stara vremena” koja danas spominju radnici.
Uglavnom, “restrukturiranje” je ono što se planira nekoliko godina unaprijed s pogledom u budućnost. Tako nešto se ne radi od danas do sutra, već se treba isplanirati kada je za to vrijeme, a to se u toj nekada uspješnoj međimurskoj i hrvatskoj tiskari nije dogodilo, kao ni u brojnim drugim tvrtkama koje su ranije propale iz ovih ili sličnih razloga.
Primjerice, kao što sam pisao već nekoliko puta, mnoge tvrtke koje su izašle iz socijalizma i nisu se promijenile zahvaljujući tome što su bile privilegirane na tržištu, pa su onda odjednom te privilegije nestale ili pak su imale državne potpore i poslove, pa su iste preko noći izgubile, danas imaju problema. Srećom, u Međimurju ih više nema previše jer su mnoge od onih koje su na 1000 zaposlenih imale 500 ljudi u administraciji i 500 pravih radnika propale već davno. Neke od njih možda nisu trebale neslavno završiti,
ali državna i lokalna politika često nije imala razumijevanje za kvalitetno “rekonstruiranje” istih, već je tražila dežurnog krivca, iako je bilo jasno u čemu je bio najveći problem.
Inače je otpuštanje velikog broja zaposlenih u administraciji u Hrvatskoj oduvijek problematično. Ne samo kada je država u pitanju već i tvrtke koje su samo naizgled na tržištu, a zapravo su “na državnoj sisi” ili pak su u javnom sektoru. Zbog čega? Zato što su u pitanju predobro plaćena radna mjesta na koja su zbrinuti ljudi zahvaljujući stranačkim iskaznicama i svim drugim vrstama nepotizma.
Takve tvrtke guraju isto “tako dugo dok ide”, a nešto slično događa se svih ovih godina u državnoj i lokalnoj administraciji, kao i u državnim i javnim tvrtkama.
Ima li uopće razlike između države i nepotističkih tvrtki? Nema je, osim što država i politika mogu puno duže uživati u tom “carstvu poroka” jer se minusi pokrivaju s kreditima, odnosno poreznim i svim drugim opterećenjima realnog sektora i građana. Zato imamo tako skupu hranu, gorivo, režije i sve drugo i trebamo njemačke umjesto hrvatskih plaća za naše životne troškove.
Ali bez obzira na to, nitko od hrvatskih političkih elita ne želi dirnuti u to carstvo nepotizma koje koči naš ukupni boljitak.
To je jednostavno naš mentalitet, nažalost, “socijalizam poslije socijalizma” i posve je jasno da tako dugo dok su bankari milostivi i političke elite mogu refinancirati dugove države i javnog sektora, u Hrvatskoj neće biti promjena nabolje.
