Školi je potrebna ozbiljna reforma, a ne povratak batine

Čest je slučaj kod nas, zahvaljujući površnim napisima na portalima i nekritičkoj raspravi na društvenim mrežama, da se “od buhe napravi slona”, a sve završi u žestokoj svađi u vezi nekog slučaja svrstavanja ZA ili PROTIV. Svakako je dobro kada zahvaljujući medijima stvari ne završe pod tepihom, pa tako i u ovom “slučaju Dragičević” dugotrajno provociranje nastavnika, odnosno njegov neprimjeren postupak prema učenicima.

Naime, incidenti u školama se događaju ne samo kada je u pitanju “odnos između nastavnika i učenika” već i mnogi drugi, samo najveći broj njih ne dođe u javnost. Također se očito ne rješavaju na kvalitetan način, radije se sve stavlja pod tepih.

Naše škole po tome nisu ništa drugačije od cijelog sustava državnih i javnih službi u kojem su snažni otpori na bilo kakve promjene kako bi se zadržao status quo. Sve se svodi isključivo samo na to da su nastavnici potplaćeni i da zaslužuju više novca.

Međutim, istovremeno nisu spremni na bilo kakve promjene koje su provode u svim ozbiljnim zemljama, kako europskim tako i sjevernoameričkim u kojima je školstvo otišlo desetke godina naprijed u svakom smislu. Umjesto da idemo ukorak s njima, mnogi bi se prema onome što se može čitati na #i ja sam Franjo vratili 40 godina natrag kada je “kao” učiteljska batina bila jedino efikasno rješenje za zločeste učenike.

Je li zaista tako? Većina učenika u našim školama je dobra i savjesno odrađuju svoje školske obveze, a protiv onih koji rade nepodopštine školski sustav treba pronaći efikasne sankcije. Inače, učenici dobivaju pedagoške mjere ako naprave neku “glupost”, barem tako tvrdi ravnatelj Tehničke škole Dražen Blažeka u ovom aktualnom slučaju. Bez obzira koliko one bile (ne)efikasne, očito se učenike kažnjava.

Međutim, puno važnije pitanje od ovoga za naše školstvo je: kakvi su nam nastavni programi, koliko dobro rade učitelji i nastavnici svoj posao i kako cijeli sustav učiniti racionalnijim, da ima više novca kako za nastavnike, tako i za osuvremenjivanje nastave. To su puno važnija pitanja od ovog incidenta o kojima uglavnom sve završi u nekakvim ideološkim vodama.

I to, čini mi se, svima odgovara jer u cijelom sustavu javne uprave i službi, pa tako i u školama, jednom dok se dobije posao, isti se jako teško može izgubiti. Otkazi bez obzira na to kako se radio posao, uglavnom su iznimka. Štoviše, nastavnici koji su “u sustavu”, bez obzira na rezultate, imaju prednost u popunjavanju satnice od onih koji su na burzi rada.

Koliko puta su se nastavnici pobunili protiv svojih kolega koji loše rade svoj posao, protiv onih kojima je još uvijek “čašica pića” sasvim normalna stvar, protiv onih koji su dobili posao “preko veze”, protiv onih koji na djeci liječe neke svoje frustracije. Još nikad nisam čuo da je neki nastavnik u Međimurju dobio otkaz zbog ranije nabrojenoga. A nemojte mi reći da toga nema u našim školama.

Osim toga, ministrica Divjak dok pokušava uvesti neke promjene koje su važne za budućnost naše djece, mora biti toliko obazriva da “hoda kao po jajetu”. Što bi tek bilo da su one drastične. Da primjerice preko noći dođe do spajanja mnogih  osnovnoškolskih i srednjoškolskih predmeta u jedan, da se broj predmeta smanjuje, a ne da se povećava. Da konačno dođemo do interdisciplinarnog pristupa školstvu, što su već učinile brojne druge zemlje.

U ozbiljnim zemljama u osnovnim, a posebice u srednjim školama mnogi predmeti su spojeni, pa su niknuli novi interdisciplinarni. Mnoge zemlje imaju npr. domaćinstvo koje je kod nas ukinuto. Jer školski sustavi su tako posloženi da usvajaju nova znanja, da znaju razmišljati svojom glavom, ali da uče i za život. A kad dođu kući, onda se odmaraju i imaju slobodne aktivnosti, a ne da moraju svaki dan pisati “tone” domaće zadaće i učiti satima.

Nepojmljivo je npr. u Švedskoj da djeca (a često i roditelji s njima) nakon škole još četiri-pet sati rade kod kuće domaće zadaće i ponavljanje gradiva. Domaća zadaća gotovo pa da je zabranjena u njihovom školskom sustavu. Sve što djeca trebaju znati učitelji i nastavnici moraju ih naučiti u školi. Jer to je zadaća nastavnika, a ne roditelja, zar ne?

Jesu li naši nastavnici spremni pokrenuti takve moderne reforme? Teško, zapravo one se uopće neće pokrenuti ako ne dođu izvana, a to kao i u svakom našem javnom sustavu ili službi ide jako sporo.

Ostavi komentar