Međimurcima i Rumunjska postala bolja od Hrvatske i Međimurja!

[layerslider id=”5″]

Pozitivno poslovno okruženje, smanjivanje poreznog opterećenja rada, poticati investicije, olakšati otvaranje poduzeća i zapošljavanje, poboljšati znanja i vještine radnika, omogućiti cjeloživotno učenje i prekvalifikacije, olakšati usklađivanje poslovnog i obiteljskog života.

Sve su to mjere koje se poduzimaju i s kojima se hvali svaka politika koja dođe na vlast, pa tako i ova aktualna, ali sve to je uzalud jer radno aktivno hrvatsko stanovništvo u najboljim godinama i dalje svaki dan masovno bježi raditi u inozemstvo.

Odljev je tako veliki da se pitam tko je zapravo ostao raditi, gdje poslodavci uopće nalaze radnu snagu i kakve je ona kvalitete, kada tisuće ljudi traži prvenstveno bolje plaćeni posao i time kvalitetniji život ne samo u Njemačkoj i Austriji, nego, kao što možemo pročitati, čak i u Češkoj, Slovačkoj, pa i Rumunjskoj.

Da, ne biste povjerovali, ali i Rumunjska je postala atraktivnija za zapošljavanje od našeg kraja, jer sam neki dan pročitao priču o iskustvima ne bilo koga, nego našeg mladića iz Nedelišća koji ovu zemlju, kojoj se svi smijemo, pa se tako smijao i on, sve dok nije došao tamo, doživljava danas kao svoj pravi dom i više mu ne teku suze za rodnim Međimurjem.

Kaže da se tamo bez fakulteta i visokih škola, ali s odličnim znanjem, posebice jezika, bez problema pronađe posao, poput prevođenja za internet-kompanije, i zarađuje najmanje 700 eura mjesečno, s time da su troškovi života znatno manji nego kod nas, i lijepo živi. Ne misli se uopće vraćati kući, našao je i curu, te je svakim danom sve uvjereniji da uopće nije pogriješio što je za rad i život izabrao baš Rumunjsku.

Zaista bi se morali svi dobro zamisliti dokle smo dogurali kada čitamo ovakve priče naših mladih o bijegu iz “Lijepe Naše”. I dok nam političari i dalje prodaju finte da rade najbolje što mogu (naravno, za sebe), ništa se ne mijenja, nema brzih promjena bez kojih se neće zaustaviti iseljavanje. Ništa se ne događa kako bi država osigurala da se stvori poslovna klima u kojoj će tvrtke početi cijeniti rad i radnika, da isplaćuju više plaće, da se razmišlja kako bi dvoje zaposlenih u obitelji iz srednjeg sloja konačno moglo zaraditi cca 15.000 kn, koliko je danas potrebno svaki mjesec u našoj zemlji, posebice u našem Međimurju, za normalan život jedne četveročlane obitelji.

Ili pak da barem smanji troškove života, a ne da se još više povećavaju cijene komunalija (struje, vode, plina…), koje su, kada se sve zbroji i oduzme, u posljednjih deset godina u prosjeku narasle 50 posto.

Kada se normalno ne da živjeti, frustracije se kod ljudi množe. Kako se i ne bi kada su posebice na televiziji i dalje najveće zvijezde – političari. Njih se i dalje sve pita za mišljenje. Kod nas više nema ni jedne emisije, posebice na HTV-u, u prime-time terminu i programu u koju bi se pozvali stručnjaci da kažu što misle o tome što se događa, da se raspravlja otvoreno o svim temama, ali bez da se pita za mišljenje politiku. Jer, političari i dalje samo mute vodu, a ne događa se gotovo pa ništa kako bi se vidjelo svjetlo u tunelu, posebice kako bi se izbjegao veliki val emigracije naših ljudi.

Prema posljednjim podacima, u Hrvatskoj je oko 1,3 milijuna zaposlenih i 1,2 milijuna umirovljenika. Od ukupnog broja zaposlenih, više od jedne trećine, odnosno više od 450 tisuća, otpada na zaposlene u državnom i/li javnom sektoru (javnoj upravi i državnoj ili lokalnoj administraciji, prosvjeti, visokom obrazovanju, znanstvenim ustanovama, zdravstvu, vojsci, policiji te javnim i državnim poduzećima). Dodaju li se toj brojci umirovljenici, od kojih je čak 400.000 između 20 i 65 godina života, znači radno sposobnih, zatim 95 tisuća onih koji primaju neki oblik socijalne pomoći (od čega je polovina radno sposobna), i na koncu oko 250.000 nezaposlenih, onda je pitanje kako uopće možemo krenuti naprijed prema svjetlu u tunelu.

S ovim nesrazmjerom između javnog i privatnog sektora, radnika i umirovljenika, ne ostaje ništa drugo nego politički populizam i borba tko će nasjesti na priču “desnih” ili “lijevih” za daljnje koprcanje u blatu.

No sve je manje naših ljudi koji za tako nešto imaju želudac, već, kao što to govori i naša priča na susjednim stupcima, prodaju sve što imaju i bježe iz ove močvare glavom bez obzira.

 

Ostavi komentar