Nakon dva tjedna godišnjeg odmora, teško se vratiti u rutinu. Kako bi Dalmatinci rekli, uhvatila me fjaka, no nakon prvotnog šoka za organizam za dan do dva sve se vrati u svoju normalu pa se više ni ne sjećaš svojeg godišnjeg odmora.
Ovo ljeto propali su mi planovi za odlazak u inozemstvo pa sam odmarala u mjestašcu zvano Posedarje u blizini Zadra.
Prilikom ulaska u apartman prvo što su nam napomenuli je da ni pod kojim slučajem ne palimo klimu i istodobno imamo otvorene prozore. Navika je to stranih turista, a naše iznajmljivače to posebno ljuti. Druga stvar koji mi je upala u oko je da se uopće ne odvaja otpad. Bili smo smješteni u apartmanskom naselju gdje su na šest zgrada s desetak apartmana bila samo dva kontejnera koji su se jednom dnevno praznili. Sav otpad, plastika, papir, staklo, tetrapak i ostaci hrane bacali su se u jedan jedini kontejner.
Friško je bila napravljena i pješačko-biciklistička staza uz glavnu cestu, no iz nje su virili razni kablovi, a završetak staze vodio je u kanal koji se slijevao u more. Uz to, na nekoliko mjesta bila je napravljeno cesta i raskrižje koje doslovno vode ravno u šikaru. Sve se činilo da je bez bilo kakvog “plana i programa”, samo da se gradi.
S druge strane, ono što se može pohvaliti jest gastronomija i priprema ribe koja je bila vrhunska. Usprkos tome, što je većina osoblja bila vidno izmorena i bez neke pretjerane uslužnosti i smješka na licu. Naravno, tu je i naše, čisto Jadransko more. Priroda nam je sve dala, a mi još uvijek dopuštamo da nam se turizam “događa”.
Cijene su bile više-manje jednake kao i kod nas te nisam naišla na neke ekstreme koji su mnogo puta bili spominjane u nacionalnim medijima. No za neke od turista ni to nije bila ok cijena, pa su sa sobom na plažu nosili plinske plamenike i kuhali ručak na plaži. Prema govoru činilo mi se da su to bili Česi ili Slovaci, što ide u prilog stereotipima o njima kao turistima.
