Sjećam se vremena kad sam tražila posao i prvog pitanja koje mi je potencijalni poslodavac postavio: Imate li malu djecu ili ju mislite imati? Nije me pitao koju sam školu završila, kakvog iskustva imam, već ga je samo zanimalo hoću li moći „normalno” raditi ili ću zbog djeteta često biti na bolovanju. Naravno, da se razumijemo, riječ je o privatnom sektoru.
Od tada pa do danas, broj novorođene djece rapidno je opao, odnosno svake se godine rađa sve manje djece. Istina, prioriteti mladih su se promijenili, ali tu su i posljedice situacija iz prijašnjih vremena.
Sada pak čitam kako više djece rađaju žene koje rade u državnim službama te javnom sektoru. I mnogi se čude, ali ne i oni koji rade u privatnom sektoru. Naime, u državnom sektoru, rodilje imaju sva zagarantirana prava, pa čak i više od toga. Nažalost, one druge, o većini toga mogu samo sanjati. Em imaju manju plaću, em mjesecima razmišljaju kako će svom poslodavcu reći da su trudne i da idu na porodiljni, a da se o mirovanju, odnosno čuvanju trudnoće ne govori. Cmafkanje, negodovanje, pa tko će to njemu platiti, pa kaj ona misli da će ju tako dugo držati na bolovanju, samo je dio toga što trudnice, buduće majke proživljavaju.
Šok doživljaju i one koje nakon porodiljnog žele iskoristiti godišnji odmor. Nai, ne mogu ga jer nemaju pravo???!! Kako molim? E, pa tako! I to još danas postoji, u našem Međimurju. Na poslu se moraš odmah pojaviti, a gdje ćeš s djetetom, to nije njegova briga. Nije problem ako je dijete rođeno početkom godine pa se može na godinu upisati u vrtić, problem su djeca rođena u rujnu na dalje. Vrtići, naime, upisuju mališane koji početkom akademske godine navrše godinu dana, najčešće 1. rujna. Što je s onim djetetom rođenim u listopadu ili prosincu, gdje će ono? Sretnice uspiju rezervirati vrtić, no ne sve. Bake rade, mame nemaju pravo ni na dan godišnjeg, tate također rade… I kaj ve?
A svima su puna usta o demografskom slomu Hrvatske, o odlasku mladih obitelji. Međutim, svi ti koji su puni takvih priča, morali bi otvorenih očiju sagledati stvarni život. Život običnih smrtnika koji su i dalje na udaru samovolje privatnih „poslodavaca” kojima je profit jedino na pameti.
