U devedesetima je počelo veliko seljenje proizvodnje sa zapada na istok.
U nekih petnaestak godina tog procesa sve tvornice preselile su u Kinu. Devedeset posto proizvoda, od maski, kućanskih aparata, zdjela i odijela izrađeno je u Kini. U najboljem slučaju samo su se dijelovi proizvedeni u Kini sklapali u nekom od skladišta u Europi ili čak ni to. U Kini su se na kraju proizvodnog procesa samo lijepile različite etikete s logom nekadašnjih europskih proizvođača.
Do toga je dovela utrka za profitom kojoj je u početku na ruku išla jeftina kineska radna snaga. I dok su se po Europi zatvarale tvornice jedna za drugom, tržište je s druge strane bilo preplavljeno jeftinom kineskom robom. Kupci oduševljeni jer su za jednaku količinu novca mogli kupiti više toga.
Među žrtvama tog procesa kod nas je i nikad prežaljeni MTČ, čije kvalitetne proizvode su na tržištu potukli jeftini kineski proizvodi.
Slučajno ili ne osim kineskih proizvoda početkom ove godine svijet je poplavio i virus koji je došao iz Kine. To ovoj zemlji nije drago čuti i jedno vrijeme bilo je čak politički nekorektno to i spominjati.
Kina nije otvoreno društvo kakvo je Europa i teško je znati kako i čime su oni suzbili zarazu, za razliku od europskih zemalja koje trpe ne samo zdravstvene, već i gospodarske posljedice pri čemu jedno urušava drugo.
S problemom što znači ostati bez svoje proizvodnje postalo je jasno u proljeće kada je Europa shvatila koliko je ovisna o kineskom uvozu zaštitnih maski u vrijeme korone.
Mnoge domaće tekstilne firme silom prilika, preko noći su se prebacile na proizvodnju maski kako bi se koliko-toliko zadovoljile potrebe. No, nije i sve drugo tako lako ponovno pokrenuti kod kuće jednom kad je zatvoreno i preseljeno u Kinu.
Pretjerana ovisnost o kineskoj proizvodnji vratila se kao bumerang kući. Pogreške sad pokušava ispraviti zajedničkom strategijom EU i SAD gradeći platformu za novi ekonomski savez kojim bi odnose s Kinom vratio u ravnotežu. Klatno je trenutno previše na kineskoj strani. A kad stvari nisu u kakvoj-takvoj ravnoteži, to ne vodi dobromu, već nametanju odnosa nadmoći i sile. To naročito nije dobro ako su u pitanju različiti civilizacijski i kulturološki svjetovi jer nametanje svojih vrijednosti drugima izrodi u međusobno nepovjerenje, sukobe i zlu krv.
