[layerslider id=”4″]
Više od 300.000 zaposlenih prima otužnu plaću u rasponu od 2700 do 4000 kuna. U toj brojci krije se sav čemer nepoštovanja rada i radnika, pa i građana ove zemlje. Od tog iznosa država još oduzima i 25 posto na ime PDV-a. Mizerni ostatak dohotka koji ostaje na raspolaganju građaninu uzrok je osjećaja nedostatka perspektive, demografskih problema, nezadovoljstva i frustriranosti stanjem u zemlji. Niske plaće najviše su vezane uz prerađivačku industriju, grane izvoze, privređuju devize, ali radnici u tim granama ne dijele nikakve blagodati gospodarskog oporavka.
Radnici s malim plaćama prisiljeni su biti racionalni i otići iz zemlje radi tri puta većih plaća za jednako naporne poslove preko granice, da bi u mirovini uživali tri puta veće mirovine. Otišao je tko je mogao, a otići će još tko će moći. Ako je to plan Vlade da se riješi siromašnih građana Hrvatske, onda su u tome uspjeli, iseljeni su rubni najsiromašniji dijelovi Hrvatske.
I ova reforma koju Marić čuva kao zmija noge nije uzela u obzir tu kategoriju zaposlenih s najnižim primanjima. Usmjerena je samo na rasterećenje viših plaća. Potpuno je opravdano voditi računa o tome da nam ne bježe stručnjaci jer se i njima vani smiješe tri puta veće plaće, ali reforma ipak treba voditi računa o dobrobiti cijele populacije. Umijeće vladanja je u finoj regulaciji sustava. Svaka populacija sastoji se od ljudi različitih kapaciteta ii različitih profila.
Želi li netko Hrvatsku pretvoriti u zemlju malobrojnih i odabranih u kojoj nema mjesta za siromahe po cijenu iseljavanja? A onda se postavlja pitanje kome će se prepustiti golema ispražnjena područja Hrvatske? Je li na pomolu nova rasprodaja naše imovine za siću kao završna faza tajkunizacije zemlje?
Sve je pitanje prioriteta željenih ciljeva. Želimo li da građani ove zemlje dobro žive, tada će biti političke volje za stvaranje modela podizanja standarda nižim slojevima.
Moguće je sustav regulirati tako da minimalna plaća ne bude ponižavajući socijalni minimum. Uvijek se pitam nije li našim vlastima neugodno biti na čelu takve zemlje. Ono kad te drugi državnici gledaju s dozom cinizma: – Vidi ga, vodi zemlju u kojoj ljudi za mjesec dan ne zarade za osnovne životne potrebe. U vlastitoj zemlji s najljepšim morem oni si ne mogu priuštiti čak ni jednodnevno kupanje u svom moru. Nije čudno što su ljudi počeli s ushitom slaviti uspjehe ili ispraćati odlazak svojih velikana okupljanjem na ulicama. Na specifični hrvatski način šalju poruku: Evo vidite, to su istinski heroji i vrijednosti koje mi cijenimo.
