[layerslider id=”4″]
Božićno je vrijeme i svaki stvor na zemlji dobar ili zao želi mir uzimajući si taj mir kao prirodno pravo. Nekako se u to vrijeme malo rastopimo. I barem u sjećanjima vratimo u doba kad smo najveselije, nedužno i iskreno iščekivali taj blagdan. Svatko od nas u kristalnoj kugli zarobljenih sjećanja čuva neki lijep doživljaj koji pretresa kao onu kuglu koju kad protresete, pokrenete padanje snijega na zimski ugođaj u njoj.
U mojoj kugli sjećanja najdraži je doživljaj spavanje na božićnoj slami. Baka ju se unosila u kuću, a mi djeca s uzbuđenjem smo čekali spavanje na njoj. Bilo je nečeg čarobnog i subverzivnog u tome da u kuću s toplim i urednim podom unosi nešto tako priprosto kao što je žuto-zlatna slama. Nešto što je poremetilo uobičajeni red i što je djeci davalo za pravo da se na njoj igraju, iako slama od toga završavala u svim zakutcima kuće.
Vjerojatno je pomodarstvo presudilo da smo i mi odustali od slame u kući. Poslije toga u moju kuću ulazili su ljepši borovi, dolazili su pokloni pod bor, ali slamu unosimo samo u simboličnom obliku kao dekoraciju u štalici s božićnim figuricama. Ta slama nema više onu snagu Božića kao kada smo mi djeca spavali na njoj kao mali, tek rođeni Isus.
Božić je i dalje ostao blagdan obitelji, mira i obiteljskog okupljanja. Svi se trudimo biti jedni s drugima u miru. Zbog neprirodne napetosti da izbjegnemo prepirke, obično ipak pukne jedna poštena obiteljska svađa, kao kad popusti ventil pod pritiskom.
Za Božić se naročito trudimo najmlađima pokazati svu svoju ljubav. Mislimo da ćemo se iskazati što je moguće izdašnijim poklonom. Živimo za trenutak iskre veselja u očima koja se pojavi kad smo pogodili pravi poklon. A djeca iskrenost ne kriju.
No dobro znamo da radost nije u stvarima, nego u doživljaju. Zato se pitam koliko se nas usudi unijeti slamu u naš dom da bi se djeca slobodno mogla valjala po njoj i osjetila što znači spavati na njoj barem jednu noć. Na taj kaos u našim pometenim, uređenim, komfornim, kućama ne želimo ni pomisliti. Eto, vidite koliko smo si iskrene živote radosti uskratili i žrtvovali na račun komfora, nezamjeranja i prilagođavanja drugima. Lakše je odustati od sebe, nego stršiti u očima drugih.
