Još koja oštra zima pa ćemo se grijati i na ukrasna stabla iz dvorišta

[layerslider id=”4″]

Ako je samo ovu zimu iz naših šuma nestalo drveća kao u prethodnih pet godina, postavlja se pitanje što ako se zareda još nekoliko oštrih zima. Međimurje već sada ima tako malo šuma da površine pod šumama ne proizvode dovoljno kisika ni za lokalno stanovništvo.

Kada sam to prvi put čula, zabezeknula sam se, jer o šumama razmišljamo samo kao o ekonomskom resursu, kao izvoru sirovina ili drva za ogrjev. Međimurje je od krize posebno ozbiljno pritisnuto siromaštvom. Svu težinu situacije pokazala je ova oštra zima koja je mnogima pojela pola prihoda za troškove grijanja.

Međimurje se tijekom devedesetih gotovo u potpunosti plinoficiralo, čime su naše šume niz godina mirno rasle, jer je plin bio razmjerno jeftin, pa su i građani uz tu blagodat uživali u čistom zraku.

Osiromašenje i kriza zadnjih godina učinili su svoje. Povećava se broj građana koji se griju na drva pa se šume nemilice sijeku. Drvom se opskrbljuju i oni koji imaju i oni koji nemaju šume. Još nekoliko oštrih zima i naći ćemo se u situaciji kao Sarajevo za vrijeme rata, da će svako stablo koje raste u prirodi biti potencijalni ogrjev. Na kraju ćemo sjeći i ukrasno grmlje i stabla iz dvorišta da bismo se grijali.

Naime, sadašnja Vlada nimalo ne mari za smanjenje rizika od siromaštva, čime je Međimurje posebno pogođeno. Građani će zbog toga početi pucati po šavovima. Ovdje živi velika populacija kojoj je zajamčena socijalna naknada jedini izvor prihoda, pa nerijetko ono što im nedostaje, a i zbog ohrabrujuće zakonske regulative, “posuđuju” od  lokalnog stanovništva. Država žmiri na to i građane Međimurske županije osuđuje na prisilno socijalno potpomaganje, pri čemu sirotinja koja posjeduje nešto više prisilno zbrinjava sirotinju koja živi od socijale. Tako stradaju vrtovi, polja i šume sitnih međimurskih posjednika. Kada se uzme u obzir da su prosječne plaće zaposlenih u Međimurju 20-ak posto niže od državnog prosjeka, a prosječne mirovine na rubu egzistencije, i da građani zbog tako niskih primanja žive na dug, jasno je da su frustrirani. Dio zaposlenih izlaz je našao u odlasku preko granice, a veći dio, koji nema tu priliku, ogorčen je, ljut i samo je pitanje vremena neće li prenapeti socijalni balon puknuti.

No vlasti u Zagrebu svjetlosnim su godinama daleko od stvarnog života i u težinu naše čemerne stvarnosti  jako ih je teško uvjeriti. Žive oni u svom svijetu plenarnih sjednica, europskih projekata, statističkog rasta i fraza o političkoj korektnosti. Badava stvarni život laje, kada oni kao karavana nezainteresirano prolaze.

 

 

 

Ostavi komentar