Kod nas ništa novo. Umjesto da politika nudi rješenja za promjene zbog kojih vrijedi ostati u svojoj zemlji, najvažnija “reforma” je promjena slavljenja (obilježavanja) blagdana od iduće godine.
Dok Hrvatskoj gori pod petama zbog odumiranja nacije, zbog velikog emigrantskog vala koji je dosegnuo više od 300.000 ljudi i to u najboljim godinama, politika i dalje ne nudi kvalitetna rješenja. Kada se pokuša nešto mijenjati, pružaju se žestoki otpori, što još više potiče obične ljude koji ne žele ništa drugo nego normalno živjeti od svog znanja i rada da kažu “dosta”, idem u Austriju ili Njemačku, i ja i moja obitelj.
U takvoj atmosferi, vodeći hrvatski političari i stranke na čelu s vladajućima i oporbenim strankama, totalno su se pogubili jer su otuđeni od naroda i nesposobni proizvoditi bilo kakve brze i kvalitetne promjene.
Nažalost, kako za bilo kakve promjene u našem društvu nitko nije spreman, posebice ne u javnom sektoru koji traži veće plaće, ali sve da ostane isto kao i prije. Za razliku od privatnog sektora koji je “krvario” pred deset godina, u kojem su i najbolji stručnjaci dobivali otkaze, u kojem je posao izgubilo više od 150.000 ljudi. U njemu ljudi itekako dobro znaju što znači mijenjati se i prilagođavati se novim zahtjevima poslodavaca, kao i novim tehnologijama koje svakodnevno mijenjaju svijet, ulagati u sebe, prekvalificirati se kako bi se moglo konkurirati na tržištu rada.
Sve to ne vrijedi za naše javne sustave i tvrtke u kojima se i za najteže povrede radnih dužnosti teško može izgubiti posao, kao što je primjerice pijanstvo ili šverc. I uz sve to, tu su sindikati koji zatiru bilo kakvu mogućnost da se nešto mijenja, kao da je državna kasa bez ograničenja i da uvijek za svakoga mora biti koliko treba.
“Trebalo bi, umjesto otpuštanja, skraćivati radno vrijeme uz zadržavanje visine plaće.
Trebalo bi uvesti i poreze na nove tehnologije i njihove enormne prihode kojima bi se financiralo vrijeme nezaposlenosti radnika, mirovinski sustav i slično”, kazao je neki dan sindikalista Krešimir Sever i opet zgranuo sve one koji rade u privatnom sektoru koji ne smiju biti bolesni, a kamoli štrajkati da bi zaradili plaću koja je često puno manja od onih koji su na proračunskim jaslama.
Kada je sustav posložen tak da nitko ne može odgovarati ni za što, onda nije čudno da sve to generira niz svakodnevnih manjih i većih nepravdi koje se događaju svakom običnom čovjeku koji treba i traži efikasnu i kvalitetnu javnu uslugu.
Također konačno trebamo mi ovdje na Sjeveru reći i poručiti: Dosta! Posebice onima koji u velikom dijelu Hrvatske ne žele promjene, već se i dalje prilagođavaju sredini u kojoj (ne)rade svoj posao. Na papiru su veliki konzervativci i desničari, a zapravo im se cijeli život vrti oko privilegija koje osigurava država. U javnom diskursu mrze socijalizam i komunizam, a u stvari ga se ne žele odreći, zagovaraju ga ogrnuti nacionalizmom, ne žele liberalnu demokraciju, pravedno društvo i tržišno gospodarstvo, već isključivo autoritarnu vlast i jaku državu.
Normalno da čovjek koji ovdje živi pošteno, koji plaća poreze i doprinose, koji ne maše hrvatskim zastavama da bi dokazao svoju ljubav prema svojoj zemlji jer to dokazuje svakodnevno time što uplaćuje u proračun, mora biti lud. Bolje rečeno, ispada budala kada vidi što se sve događa i što se nekome drugome tolerira.
Jedino možemo naprijed kada se počinju primjenjivati zakoni da vrijede isto za sve i da se ujednači praksa njihovog provođenja u cijeloj zemlji. A to se kod nas ne događa.
Stoga nije čudno da se nijedna mainstream hrvatska stranka ne bavi ovim problemima, već narodu nude svađe, ideološke podjele i sve drugo nevažno, sve samo kako ne bi kao glavne teme prevladale one “reformske”.
Nijedna Vlada nikako da zaore do kraja, dovoljno duboko, kako bi provodila ono što su svima u politici puna usta, reforme. I da na čelu njih budu, primjerice učitelji jer su oni aktualni zbog štrajka za veće plaće, da oni sami predlože kvalitetniji obrazovni sustav.
Ali da reforma bude ozbiljna, da u pet-deset godina dobijemo sustav obrazovanja kao što je to u Njemačkoj, Nizozemskoj ili Švedskoj. I da se nakon toga bez obzira koliko će biti podijeljeno otkaza i njihove plaće počinju približavati njihovima, a ne da se forsira 300-500 kn veće plaće za “uravnilovku”, da svi ostanu i dalje u sustavu koji je izvrsna zona komfora i iz kojeg se očito nikome ne ide.
Ako nešto bilo koja interesna skupina ima kod mene, kada je u podrška u pitanju, onda su to reforme, ali one nikako da se dogode.
