Balkanski socijalizam doveo nas je tu gdje jesmo

Jedan od najvećih hrvatskih problema današnjice su razlike očekivanja mladih, ali i ljudi srednje dobi što se tiče mjesečnih primanja, zarade i mogućnosti koje nudi hrvatsko gospodarstvo, odnosno drugi, posebice javni sektor. Veliki jaz u kojem se gomilao broj zaposlenih u javnim službama i tvrtkama sa sve većim plaćama s obzirom na situaciju koja je bila prije 20-25 godina, danas sve više dolazi na naplatu.

Početkom ‘90-ih zaposlenje u državnoj službi značilo je jedino sigurnost radnog mjesta jer je privatnik isplaćivao nekoliko puta veće plaće. Umjesto zdravog daljnjeg razvoja i liberalizacije tržišta, hrvatske političke elite forsirale su nakon završetka rata “državni socijalizam” tj. gomilanje zaposlenih i umirovljenih na državnoj grbači.

Umjesto jačanja liberalnog društva i tržišta, nastavili smo s enormnim jačanjem države kao da uopće nismo izašli iz socijalizma. Plaće su već do ‘2000-ih u državnim službama premašile one kod privatnika i još k tome je počeo veliki proces prijevremenog umirovljenja. Radnici iz velikih propalih firmi bili su sretni da su ipak dobili kakvu-takvu mirovinu jer su bili teško zapošljivi s 55-60 godina života. Ali vojnici i policajci iz Domovinskog rata u najboljim godinama života, također su preko noći postali umirovljenici umjesto da ostanu iskusni dio oružanih snaga i policije, prekvalificiraju se za zaštitare ili vatrogasce, odnosno prebace u druge sigurnosne službe. Država je mnoge “otjerala” iz radnog odnosa ne otvarajući prostor da što više ljudi ostane u svijetu rada. Naravno da su u tome mnogi “lovili u mutnom”, posebice u onim hrvatskim krajevima u kojima i dan-danas stanuje “balkanski socijalizam” gdje je mito i korupcija stil života.

Do čega je taj proces doveo danas? Doveo je do filozofije života koja prednost daje uhljebljivanju kao životnom cilju mladih, a rad kod privatnika gotovo pa je postao omražen.

Inozemno uopće ne odlaze zaposleni u javnom sektoru u kojem se često puno manje radi nego kod “privatnika” gdje nema pritiska i odgovornosti, a vrlo često se i više zaradi. Upravo tih famoznih 1000 eura koliko je san mnogih običnih ljudi da ostanu živjeti ovdje. Tako danas, osim pojedinih državnih službenika sa SSS ili manjom stručnom spremom koji ne mogu zaraditi više od 4500 kuna, svi drugi posebice s VSS-om u državnim i lokalnim institucijama, ustanovama i tvrtkama primaju iznadprosječne plaće, uglavnom između 6 i 10 tisuća kuna. Takvih je oko 350.000 koji se vrte oko željenih 1000 eura. Ono što je najgore je da nisu napravili nikakav “reset”, ne žele se prilagoditi nikakvih promjenama i s jakim sindikatima više im ni to nije dovoljno nego traže još više.

S druge strane u realnom gospodarstvu sve više nedostaje radnika. Stručna sprema uglavnom nije presudna i prvenstveno se traži kvaliteta, učinkovitost i zarada koju zaposleni donosi poslodavcu. Od ulaska Hrvatske u EU i otvaranja njemačkog tržišta rada kao i nekih drugih zemalja kod nas su najviše profitirali majstori svog zanata poput ezermeštra, vozača i običnih šljakera. Njima je gotovo pa svejedno rade li u Hrvatskoj ili Njemačkoj jer veliki broj njih je ionako na terenu, odnosno za napraviti “nešto konkretno” jezik nije presudan. Zbog duplo većih plaća u industrijskim granama i uslužnim djelatnostima u zapadnoeuropskim zemljama naši ljudi su spremni istrpjeti nekomforniji smještaj i odreći se društvenog života (kave, piće s ekipom, izlasci…) samo kako bi mogli nešto ušparati i omogućiti si novi auto, putovanje i slično, a da ne moraju za tako nešto uzeti kredite.

Proces u kojem je država iz godine u godine sve više haračila privatni sektor kako bi mogla namirivati sve veći apetit zaposlenih u javnom danas najviše doprinosi odlasku ljudi iz zemlje.

Nametnuti porezi i represija prema privatnom sektoru i ogromni javni sektor stvorili su takav disbalans u kojem će bez ozbiljnih promjena teško biti pomaka prema naprijed.

Firme i njihovi vlasnici još uvijek se nekako snalaze i rade makar s minimalnim profitom, ali za neki ozbiljniji razvoj i povećanje plaća jednostavno više nema prostora. Istovremeno, mladi danas više jednostavno ne žele čekati pet-deset godina kako bi firma postala ekstra uspješna i isplaćivala plaću koju oni vide kao dostatnu za život i ostanak u našoj zemlji.

Netko možda misli ako si neki “gazda” kupi novi auto, zašto ne želi dati i veću plaću. Sigurno ima i onih pohlepnih koji ne daju, međutim, nisu svi takvi kao što se često nepravedno stvara dojam prema poduzetnicima u javnosti.

Stoga je teško s optimizmom gledati u budućnost dok je državi i dalje najvažnije da s velikim haračima ima što veći proračun. Bolje sutra imat ćemo kada Vlada kaže da želi što manji proračun, a efikasniju državu. Hoćemo li takvu državu ikad dočekati?

Ostavi komentar