Ne kaže se bez razloga da se nije rodio tko bi narodu udovoljio. Mi koji ne pratimo sportsku scenu, nogometnu, ni nismo znali da se igra Liga nacija. Jedva uspijem popratiti svjetsko i europsko prvenstvo u nogometu. Ostale sportske discipline ne pratim, a ovo i ovako više spada u socijalno-društveni fenomen.
Pritom mislim na navijanje i “gledanje” tekme, kada igra naša repka. Kako smo mala država, jako nam je važno da u nečemu budemo uspješni i prepoznatljivi, a to je zasigurno nogomet. Ako bilo gdje lutate po svijetu, ne postoji kutak na planetu koji nije čuo za Luku Modrića koji je nakon Kolinde Grabar Kitarović najpoznatiji Hrvat. S time da ne zaboravimo, da se upravo bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović proslavila na Svjetskom prvenstvu u Moskvi, što zbog izgleda, što zbog navijačkog duha.
I tako iza sebe imamo srebro i broncu, a sad opet novo srebro, iako smo svi u duši vjerovali da će konačno pasti to zlato pa da pošteno proslavimo. Nismo mi za neke prosvjede. Nije da ih nema, ali sve to bude nekako usput i slabo primjećeno, a kamoli da možemo reći da ima dugoročnog vidljivog efekta. Ali zato kada igra repka, svijet staje. Vrijeme se pretvara u tih 90 minuta, a u našem slučaju produžeci plus penali. Zašto bi bilo jednostavno, kad može biti slom živaca.
Tako je to bilo i sada u finalu Lige nacije, ali te Španjolce nikako da slomimo. Iako sam se “kladila” da će rezultat biti na pobjedničkoj strani naših “mrskih” neprijatelja, tijekom tekme ulovila sam se da gajim nadu za pobjedom. I dok su mi Španjolci itekako drag narod, dapače, da biram, tamo bih se i odselila, u trenutku poraza naših osjetila sam tugu. Lijepo je biti drugi, ali zlato je ipak slasnije.
