Gotovo istovremeno sa smrću pape krenu nagađanja tko će biti idući. Za takve postoji i stara talijanska izreka, koja je vrijedila do izbora pape Benedikta XVI.: ‘Tko ulazi u konklavu kao papa, izlazi kao kardinal!, piše Jutarnji list.
Evo popisa kardinala koji se spominju kao potencijalni nasljednici pape Franje, koji je preminuo u ponedjeljak – navedeni su abecednim redom:
Jean-Marc Aveline, nadbiskup Marseillea, Francuz (66)
Prema pisanju francuskih medija, Aveline je među domaćim katoličkim krugovima dobio nadimak “Ivan XXIV.”, aludirajući na sličnost s papom Ivanom XXIII., poznatim reformatorom iz 1960-ih. Zanimljivo, i sam papa Franjo se u šali jednom osvrnuo kako bi njegov nasljednik mogao nositi to ime.
Aveline se ističe opuštenim, pristupačnim stilom i sklonošću humoru, a s papom Franjom dijeli i slična ideološka stajališta, posebice u pogledu migracija i dijaloga s muslimanskim svijetom. Uz to, riječ je o ozbiljnom intelektualcu s doktoratom iz teologije i diplomom iz filozofije.
Aveline je rođen u Alžiru u obitelji španjolskih doseljenika, koji su se nakon stjecanja alžirske neovisnosti preselili u Francusku. Većinu života proveo je u Marseilleu – gradu poznatom po svojoj multikulturalnosti i dugoj povijesti suživota različitih religija i naroda.
Tijekom pontifikata pape Franje, Avelineova crkvena karijera doživjela je snažan uzlet: 2013. imenovan je biskupom, 2019. nadbiskupom, a 2022. godine i kardinalom. Njegov autoritet dodatno je porastao u rujnu 2023., kada je bio domaćin značajne međunarodne crkvene konferencije o mediteranskim pitanjima, na kojoj je sudjelovao i sam papa Franjo.
U slučaju da bude izabran, Aveline bi postao prvi francuski papa nakon 14. stoljeća – vremena kada se sjedište papinstva nalazilo u Avignonu. Također bi bio i najmlađi papa od Ivana Pavla II. Ipak, njegov nedostatak govornog znanja talijanskog jezika mogao bi predstavljati izazov, s obzirom na važnost jezika u svakodnevnom vođenju Vatikana i snalaženju u složenoj rimskoj kuriji.
Kardinal Peter Erdo, Mađar (72)
Bude li izabran Erdo, na njega će se neizbježno gledati kao na kompromitiranog kandidata, odnosno nekoga iz konzervativnog tabora koji je ipak uspio izgraditi mostove s Franjinim progresivnim svijetom, piše Jutarnji.hr.
Erdo je već bio među favoritima za izbor novog pape tijekom konklave 2013. godine, ponajprije zahvaljujući svojim čvrstim vezama s Katoličkom crkvom diljem Europe i Afrike, kao i ulozi jednog od predvodnika inicijative nove evangelizacije – pokreta usmjerenog na ponovno buđenje katoličke vjere u visoko sekulariziranim, razvijenim zemljama, što mnogi kardinali smatraju ključnim izazovom Crkve danas.
> Što slijedi nakon smrti pape?
Poznat je kao teološki konzervativac, što se može iščitati iz njegovih čestih istupa diljem Europe u kojima naglašava važnost kršćanskog identiteta i baštine europskog kontinenta. Ipak, unatoč tradicionalnijim stavovima, Erdo je poznat po odmjerenom pristupu – nikada se nije javno suprotstavio papi Franji, za razliku od nekih drugih klerika sklonijih kritici suvremenih promjena unutar Crkve.
Erdo je iznenadio mnoge tijekom migrantske krize 2015. godine kada se javno distancirao od poziva pape Franje crkvama da otvore vrata izbjeglicama. Izrazio je zabrinutost da bi takav potez mogao potaknuti trgovinu ljudima, što su neki protumačili kao ideološku bliskost s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i njegovom strogom migracijskom politikom.
Kao stručnjak za crkveno pravo, Erdo je izgradio brzu i uspješnu crkvenu karijeru – biskupom je postao u svojim četrdesetima, a kardinalom već 2003. sa svega 51 godinom, čime je godinama bio najmlađi član Kardinalskog zbora.
Njegova je jezična spretnost još jedna velika prednost – uz izvrsno znanje talijanskog, govori i njemački, francuski, španjolski te ruski, što bi moglo biti važno za obnovu dijaloga s Ruskom pravoslavnom crkvom, koji je narušen zbog sukoba u Ukrajini.
Iako ga ne krasi izražena karizma u javnim nastupima, upravo bi ta suzdržanost mogla biti doživljena kao prednost među kardinalima koji nakon dinamične Franjine ere možda traže tišeg i stabilnijeg nasljednika.
Kardinal Mario Grech, generalni tajnik Biskupske sinode, Maltežanin (68)
Grech je s malenog otoka Goza, koji je dio Malte, najmanje zemlje u Europskoj uniji. Ali od početka je imao velike aspiracije. Papa Franjo ga je imenovao glavnim tajnikom Biskupske sinode, što je iznimno teška pozicija u Vatikanu, piše Jutarnji list.
Iako je u početku slovio kao konzervativan glas unutar Crkve, kardinal Mario Grech s vremenom je postao jedan od ključnih zagovornika reformi koje promiče papa Franjo, postupno se usklađujući s duhom vremena.
Tijekom 2008. godine, kada su neki malteški pripadnici LGBT zajednice odlučili napustiti Crkvu u znak neslaganja s tadašnjim stavovima pape Benedikta XVI., Grech nije pokazao naročitu empatiju prema njihovim osjećajima. Međutim, šest godina kasnije, 2014., održao je zapažen govor u Vatikanu u kojem je pozvao Crkvu da bude otvorenija prema LGBT vjernicima te da pronađe nove, uključivije načine za pristup suvremenim izazovima obiteljskog života.
Njegove riječi naišle su na odobravanje pape Franje, koji ga je iduće jutro na doručku osobno pohvalio – simbolična gesta koja je, kako se pokazalo, bila nagovještaj njegova uspona u crkvenoj hijerarhiji.
Godine 2018. u intervjuu za Malta Today izjavio je kako s optimizmom gleda na razdoblje promjena kroz koje Crkva prolazi, naglasivši da će bez tih prilagodbi teško zadržati relevantnost u suvremenom društvu. “Promjene ne treba doživljavati kao prijetnju, već kao priliku”, rekao je tada.
Njegovi reformistički stavovi donijeli su mu i utjecajne protivnike – jedan od najglasnijih bio je konzervativni kardinal Gerhard Müller, koji ga je 2022. godine javno kritizirao, dovodeći u pitanje njegovu teološku stručnost i optužujući ga za odstupanje od katoličkog nauka.
Unatoč tome, Grech uživa podršku u raznim crkvenim krugovima – od umjerenih do konzervativnih – a njegovo dugogodišnje djelovanje i vidljivost na važnim crkvenim funkcijama osigurali su mu široku mrežu poznanstava unutar Kardinalskog zbora. U kontekstu konklave, gdje se mnogi kardinali međusobno jedva poznaju, to mu daje veliku prednost.
Dolazak iz male zemlje poput Malte također bi značio da njegov izbor ne bi nosio veće diplomatske ili geopolitičke implikacije, što bi nekim izbornicima moglo biti dodatno privlačno. Grech je poznat kao zagovornik dijaloga i kompromisa, više sklon traženju zajedničkog jezika nego zaoštravanju sukoba.
Kardinal Juan Jose Omella, nadbiskup Barcelone, Španjolac (79)
Omella je kardinal koji utjelovljuje duh pontifikata pape Franje. Skroman, pristupačan i posvećen službi ljudima, svoj crkveni put obilježio je radom na terenu, promicanjem socijalne pravde i inkluzivnog katolicizma koji stavlja naglasak na brigu za siromašne i marginalizirane.
“Moramo promatrati svijet i kroz oči siromašnih, ne samo bogatih,” izjavio je u intervjuu za portal Crux u travnju 2022., jasno reflektirajući Franji blizak pogled na stvarnost.
Rođen 1946. u selu Cretas u istočnoj Španjolskoj, Omella je nakon ređenja 1970. radio kao svećenik u raznim španjolskim župama te kratko kao misionar u Zairu. Njegova predanost radu s ugroženima ogleda se i u dugogodišnjoj suradnji s humanitarnom organizacijom Manos Unidas, koja se bavi pomoći najpotrebitijima u zemljama u razvoju.
Episkopat je započeo 1996., a 2015. postao je nadbiskup Barcelone. Samo godinu poslije papa Franjo ga je imenovao kardinalom, što se tumačilo kao signal podrške njegovim progresivnim stavovima, u kontrastu s konzervativnijim tendencijama španjolske Crkve.
Kao bivši predsjednik Španjolske biskupske konferencije, Omella se suočio s izazovom skandala seksualnog zlostavljanja, priznajući potrebu za isprikom, iako je osporavao podatke iz neovisnih izvještaja koji su govorili o više od 200.000 žrtava. Isticao je važnost suosjećanja i pomirenja, rekavši: “Brojevi su manje važni – važni su ljudi. Treba tražiti iskupljenje, ne optuživati.”
Njegova bliska suradnja s papom Franjom dodatno je potvrđena 2023. kada ga je pozvao da se pridruži Vijeću kardinala (C9), savjetodavnom tijelu za upravljanje Crkvom. No, ako kardinali u konklavi odluče da je Crkvi potreban zaokret i distanca od dosadašnje linije, upravo bi ta bliskost s Franjom mogla predstavljati teret.
Kardinal Pietro Parolin, Talijan, vatikanski diplomat (70)
Parolin se često spominje kao jedan od glavnih kandidata za papinsku stolicu. Od 2013. obnaša dužnost državnog tajnika Vatikana, što ga čini jednim od najutjecajnijih ljudi u Crkvi, praktično “desnom rukom” pape Franje. Smatra se centrističkim kandidatom, prihvatljivim i progresivnijim i konzervativnijim frakcijama unutar Crkve.
Veći dio karijere proveo je kao vatikanski diplomat. U eri pape Benedikta XVI. bio je zamjenik ministra vanjskih poslova, a 2009. imenovan je apostolskim nuncijem u Venezueli, gdje je jasno branio položaj Crkve nasuprot pokušajima predsjednika Huga Chaveza da je marginalizira.
Jedan je od ključnih arhitekata osjetljivih diplomatskih odnosa s komunističkim režimima, osobito s Kinom i Vijetnamom. Zbog sporazuma s Kinom o imenovanju biskupa došao je pod udar kritika konzervativaca, no Parolin je tvrdio da je dogovor, iako nesavršen, omogućio izbjegavanje raskola i očuvao dijalog s kineskim vlastima.
U kulturnim raspravama unutar Crkve nije bio posebno istaknut, ali je izrazio protivljenje legalizaciji istospolnih brakova, nazivajući ih “porazom čovječanstva”. S druge strane, jasno se suprotstavio pokušajima lokalnih crkava – posebno u Njemačkoj – da autonomno uvode promjene poput blagoslova istospolnih parova, naglašavajući potrebu za jedinstvom u Crkvi.
Njegovo moguće izbivanje iz pastoralne službe, budući da je većinu karijere proveo u diplomatskim krugovima, ponekad se navodi kao nedostatak. Ipak, njegova obrazovanost, uglađenost i poznavanje više jezika predstavljaju velike prednosti u ulozi globalnog poglavara Crkve.
Ako bude izabran, Parolin bi vratio papinstvo Italiji, nakon trojice uzastopnih papa iz drugih zemalja – Poljske, Njemačke i Argentine.
Kardinal Luis Antonio Gokim Tagle, Filipinac (67)
Taglea često nazivaju “azijskim Franjom” zbog slične predanosti socijalnoj pravdi, a bude li izabran, bit će prvi papa iz Azije. Tagle, koji općenito više voli da ga zovu nadimkom “Chito”, čini se posjeduje sve kvalifikacije za papu. Ima više desetljeća pastoralnog iskustva koje započinje njegovim ređenjem 1982. Potom je stekao i administrativno iskustvo, najprije kao biskup Imusa, a zatim kao nadbiskup Manile. Papa Benedikt proglasio ga je kardinalom 2012., piše Jutarnji.hr.
Papa Franjo premjestio je 2019. godine Luisa Antonia Taglea iz Manile u Vatikan, povjerivši mu vodstvo Dikasterija za evangelizaciju – ključnog tijela zaduženog za širenje vjere. Taj je potez mnoge naveo na zaključak da papa Tagleu time daje priliku da stekne vrijedno iskustvo unutar vatikanske kurije, čime ga možda priprema za još višu odgovornost.
Tagle potječe s Filipina, zemlje s najvećom katoličkom zajednicom u Aziji, često nazivanom „katoličkim srcem kontinenta“. Njegovo podrijetlo je raznoliko – majka mu je bila kinesko-filipinskog porijekla – a odlikuje se tečnim govorom talijanskog i engleskog jezika.
Od 2015. do 2022. godine bio je predsjednik Caritasa Internationalis, globalne mreže katoličkih humanitarnih organizacija. Međutim, 2022. godine Franjo je raspustio cijelo vodstvo Caritasa zbog ozbiljnih pritužbi na radnu atmosferu, uključujući navode o mobingu i lošem upravljanju, iako sam Tagle nije bio izravno odgovoran, budući da operativno vođenje nije bilo u njegovoj nadležnosti.
Unatoč tome, morao je napustiti funkciju, a prilikom obraćanja članovima organizacije naglasio je kako su promjene prilika za „suočavanje s vlastitim propustima“. Ostat će pitanje hoće li ova epizoda ostaviti trajni trag na njegovu kandidaturu za budućeg papu.
Kardinal Joseph Tobin, nadbiskup Newarka, New Jersey, Amerikanac (72)
Izgledi da bi kardinali iz cijeloga svijeta izabrali papu iz Sjedinjenih Američkih Država ostaju mali, no kad bi se to ipak dogodilo, Joseph Tobin bio bi među najozbiljnijim kandidatima.
Rođen u Detroitu, Tobin potječe iz redemptorističkog reda, gdje je obnašao i globalnu čelnu funkciju. Tijekom karijere služio je na različitim kontinentima, a govori više jezika – talijanski, španjolski, francuski i portugalski – što mu daje snažnu međunarodnu dimenziju. Uz to, ima iskustvo i u vatikanskim strukturama te je stekao ugled na čelnim pozicijama u Crkvi u SAD-u.
Između 2009. i 2012. bio je na visokoj dužnosti u jednome od važnijih vatikanskih ureda, a potom ga je Benedikt XVI. imenovao nadbiskupom Indianapolisa. Papa Franjo ga je 2016. uvrstio među kardinale, a uskoro nakon toga i postavio na mjesto nadbiskupa Newarka.
U New Jerseyju se suočio s teškom zadaćom – naslijedio je nadbiskupiju opterećenu jednim od najvećih skandala unutar Katoličke Crkve. Njegov prethodnik, kardinal Theodore McCarrick, optužen je za seksualno zlostavljanje sjemeništaraca, što je dovelo do njegova uklanjanja iz kardinalskog zbora i kasnije laicizacije. Tobin je tada dobio priznanja za transparentan pristup – objavio je dotad povjerljive informacije o nagodbama s McCarrickovim žrtvama.
Privatno, Tobin je najstariji od trinaestero djece, bivši ovisnik o alkoholu koji je uspješno prošao liječenje, i – možda netipično za jednog kardinala – pasionirani dizač utega. Istaknuo se i svojim otvorenim pristupom LGBT zajednici, poručivši 2017. kako su se mnogi pripadnici te zajednice u Crkvi osjećali „nepoželjno, isključeno i posramljeno“.
Kardinal Peter Kodwo Appiah Turkson, Ganac, službenik Vatikana (76)
Od skromnog djetinjstva u malom afričkom gradiću do istaknutih pozicija u Vatikanu, kardinal Peter Turkson izgradio je karijeru koja ga svrstava među najvidljivije kandidate za mogućeg prvog papu iz subsaharske Afrike.
Turksona odlikuje dugogodišnje pastoralno iskustvo, duboka ukorijenjenost u zajednici u Gani, ali i višegodišnji angažman u važnim vatikanskim tijelima. Njegove vještine komunikacije i sposobnost povezivanja s vjernicima različitih sredina dodatno jačaju njegov profil. U trenutku kad Crkva nastoji odgovoriti na izazove sve prisutnije sekularizacije u Europi, njegovo afričko podrijetlo – iz regije koja doživljava vjerski uzlet – moglo bi mu biti prednost.
Rođen je kao četvrto dijete u obitelji s desetero djece, u mjestu Wassaw Nsuta na tadašnjoj Zlatnoj obali, britanskoj koloniji koja će kasnije postati Gana. Otac mu je radio u rudniku i bavio se stolarstvom, a majka je prodavala povrće na tržnici. Turkson je teološko obrazovanje stjecao u Gani i SAD-u, a nakon zaređenja 1975. predavao je u sjemeništu te dodatno studirao biblijske znanosti u Rimu.
Ivan Pavao II. ga je 1992. imenovao nadbiskupom Cape Coasta, a 2003. i prvim kardinalom u povijesti Gane. Njegov utjecaj dodatno je rastao za vrijeme pape Benedikta XVI., koji mu je 2009. povjerio vodstvo Papinskog vijeća za pravdu i mir – tijela koje se bavi globalnim pitanjima društvene pravednosti i ljudskih prava. U toj je ulozi Turkson postao važan glas Crkve na međunarodnim forumima, uključujući i Svjetski ekonomski forum u Davosu.
Papa Franjo je 2016. preustrojio više vatikanskih tijela i spojio ih u jedno veliko dikasterij kojim je Turkson upravljao, no nakon unutarcrkvenih napetosti i sukoba oko ovlasti, dao je ostavku 2021. godine. Nedugo nakon toga, povjereno mu je vođenje dviju Papinskih akademija – za znanost i za društvene znanosti.
U intervjuu za BBC 2023. godine izjavio je da se “molio Bogu da ne bude izabran za papu”, no pojedini njegovi kritičari tumače njegovu čestu prisutnost u medijima kao znak ambicije i tihe kampanje za papinsku stolicu.
Matteo Maria Zuppi, Talijan, nadbiskup Bologne (69)
Kad je 2015. unaprijeđen u nadbiskupa Bologne, talijanski mediji prozvali su Mattea Zuppija “talijanskim Bergogliom”, aludirajući na njegovu sličnost s papom Franjom – kako po pristupu vjeri, tako i po bliskosti s argentinskim poglavarom. Ako bi bio izabran, Zuppi bi postao prvi Talijan na čelu Katoličke Crkve nakon gotovo pola stoljeća, točnije od 1978.
Zuppi, poput Franje dok je djelovao u Buenos Airesu, slovi kao “svećenik s ulice” – okrenut marginaliziranima, migrantima i siromašnima, a poznat je po tome da izbjegava raskoš i formalnosti. U Bologni ga zovu jednostavno “otac Matteo”, a često je viđen kako se po gradu vozi biciklom, umjesto da koristi službeni automobil.
Njegov izbor za papu izazvao bi određene otpore u konzervativnim krugovima, a i preživjele žrtve seksualnog zlostavljanja mogle bi imati zamjerke, budući da se Talijanska biskupska konferencija, kojom Zuppi predsjeda od 2022., nije energično i brzo uhvatila u koštac s tim problemom.
Blizak je Zajednici svetog Egidija, međunarodnoj katoličkoj organizaciji posvećenoj mirovnim inicijativama i društvenoj pravdi. Većinu svećeničkog života proveo je upravo u Trastevereu, rimskom kvartu u kojem ta zajednica ima sjedište.
U novije vrijeme angažirao se i na međunarodnoj diplomatskoj sceni – papa Franjo ga je imenovao izaslanikom u pokušajima posredovanja u ratu u Ukrajini, s posebnim fokusom na povratak ukrajinske djece koja su, prema tvrdnjama Kijeva, ilegalno odvedena na teritorije pod ruskom kontrolom.
Zuppi je rođen u Rimu, ima prepoznatljiv lokalni naglasak i dolazi iz izrazito katoličke obitelji. Njegov otac Enrico bio je urednik nedjeljnog izdanja vatikanskog lista L’Osservatore Romano, dok mu je prastric Carlo Confalonieri bio kardinal – dodatna potvrda dubokih crkvenih korijena koje vuče još iz obiteljskog doma.
