Mucanje nije prepreka! Vrijeme je za više empatije i manje predrasuda!

Međunarodni dan svjesnosti o mucanju (International Stuttering Awareness Day – ISAD) obilježava se svake godine 22. listopada.

Cilj je podići svijest o ovom govornom poremećaju, smanjiti predrasude i diskriminaciju te podržati osobe koje mucaju i njihove obitelji.

Što je mucanje?

Mucanje je poremećaj tečnosti govora, uzroci nastanka upućuju na složenu kombinaciju različitih čimbenika. Nastaje kao rezultat međudjelovanja nekoliko aspekata djetetovog razvoja. Sadašnja istraživanja nastanka mucanja su usmjerena na razlike u razvoju mozga između osoba koje mucaju i onih koji ne mucaju, na obiteljsku povijest i genetske predispozicije koje mogu dovesti do tih neuroloških razlika te na određene aspekte ranog razvoja djeteta (uključujući jezične sposobnosti, motoričke vještine potrebne za govornu realizaciju, temperament i sposobnost emocionalne regulacije).

Mucanje se javlja najčešće u ranom djetinjstvu, tijekom intenzivnog govorno – jezičnog razvoja djece, tri do četiri puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Normalan tijek govora je prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, slogova ili riječi. Ponekad osoba ne može ni početi izgovarati riječ. Usvajanjem velikog broja novih riječi između 18 mjeseci i sedme godine života, djeca počinju koristiti složenije jezične strukture, ubrzava se tempo govora, a govorno – motorički sustav još uvijek nije dovoljno razvijen. Upravo u toj kronološkoj dobi najčešće se javljaju normalne jezične netečnosti, ali i prvi simptomi mucanja. Već od rane dobi može ga pratiti visoka razina socijalne anksioznosti ostavljajući negativne posljedice na mentalno zdravlje ove populacije.

Razine govorne netečnosti su:

• pravilno i polagano ponavljanje cijelih riječi, dijelova ili cijelih rečenica
• granično mucanje
• početno mucanje
• prijelazno mucanje
• uznapredovalo mucanje.

Od druge do šeste godine života djeteta koriste se u radu dva terapijska pristupa:

• neizravni pristup koji je usredotočen na roditelje i na promjenu načina komunikacije u obitelji
• izravni pristup koji se temelji na pretpostavci da djeca koja imaju početni stupanj mucanja (bez obzira pokazuju li to ili ne) imaju svijest o svojoj govornoj teškoći.

Tijekom terapije radi se na tome da se dijete nauči nositi s mucanjem, i s unutarnjim (mislima, osjećajima, vjerovanjima) i vanjskim dijelom (tehnikama za tečniji govor).

Činjenice koje je dobro zapamtiti

• Ne postoji povezanost između mucanja i inteligencije.
• Nervoza, strah, tjeskoba, sramežljivost ne uzrokuju mucanje.
• Osobi koja muca nemojte govoriti neka „duboko udahne prije nego što progovori“ ili da „najprije razmisli što će reći“ – korisnije je strpljivo slušati te govoriti polagano i jasno.
• Stres ne uzrokuje mucanje, ali ga sigurno može pogoršati.
• Rana intervencija je najučinkovitija, uz primjenu individualnih vježbi i savjeta koji će biti namijenjeni upravo za to dijete ili osobu koja muca.

Istraživanja pokazuju da se govor, zahvaljujući bilo terapiji, bilo sazrijevanju ili pak njihovom zajedničkom djelovanju, najčešće rehabilitira do polaska u školu. Poslije se to znatno rjeđe događa spontano. U predškolskoj dobi je od 2 do 4 % djece koja mucaju, s tim da češće mucaju dječaci, a već u školskoj populaciji prevalencija mucanja se smanjuje na oko 1 %.

•    Vjerojatno će najmanje 5 % djece mucati barem nekoliko mjeseci tijekom svoga života.
•    Širom svijeta, među pripadnicima svih dobnih skupina, muca 10 na 1000 osoba.
•    Među odraslima troje od 1000 ljudi iskazuje jak stupanj mucanja i smatra da je mucanje utjecalo na njihovu obrazovnu, profesionalnu i socijalnu uspješnost.

Tekst: Marija Škes, mag. educ. reh., Odjel za promicanje zdravlja Službe za javno zdravstvo

> U Pleškovec stiže predstava „Gradska Vrana“: Spoj cirkusa, teatra i glazbe u jednoj priči

Ostavi komentar