Ovih ožujskih dana diljem Međimurja otvorene vatre gore žešće nego na američkom zapadu tijekom vrućih ljetnih sezona. U pravilu vatre bukte izvan naseljenih područja, na zapuštenim livadama i oranicama, no ponekad vatra zahvati i rubne dijelove naselja, pri čemu strada i ljudska imovina.
Obrazac nastanka tih proljetnih požara je gotovo uvijek isti. Usamljeni jahač na biciklu ili prolaznik s namjerom potpali suhu travu jer mu se to čini ispravnim, pričeka nekoliko minuta da se uvjeri kako se požar „primio“ i zatim nemarno ode svojim putem. Ne treba se zavaravati ili uljepšavati ovaj fenomen i njegove uzroke. Ti potpaljivači su naprosto neuki piromani, nema drugog naziva za tu kategoriju ljudskog ponašanja. Bez obzira da li nisu bili u školi na dan kad se govorilo o opasnostima nekontroliranog požara ili pak ne prate medije gdje se iz tjedna u tjedan upozorava na propisanu zabranu takvih radnji, piromani nanose ogromnu štetu prirodi. Posljedice na kraju snosi društvo u cjelini.
Je li spaljivanje zapuštenih i obraslih oranica ili livada poželjna agrotehnička mjera? Stručnjaci kažu da nije, niti pak to Savjetodavna služba preporuča kao prikladno i ispravno. Pa otkud onda poriv i težnja da se to spaljivanje radi svake godine? Dio odgovora može biti u nedovoljnom znanju pojedinaca koji tako spaljuju svoj zavičaj, misleći da pritom čine veliku korist zemlji i ljudima. Drugi odgovor možda se otkriva u psihologiji i humanoj patologiji, jer piroman je definiran kao onaj koji je bolesno sklon paljevini, podmetanju požara, koji u tome nalazi nasladu i zadovoljstvo.
Iako je tek mjesec svibanj određen kao „Mjesec borbe protiv požara“, očito je da vidljive klimatske promjene ubrzavaju godišnji ritam, te da vatrogasci imaju sve više posla na otvorenom počevši od ožujka pa sve do studenog. Pri tome svi slutimo da je prirodi nanesena ogromna šteta, ali počinitelji rijetko ili nikad ne budu prikladno kažnjeni.
Shvaćajući da ovaj kratki ficlek neće promijeniti stanje uma patoloških piromana, skrećemo pozornost razumnim ljudima na činjenicu da spaljivanje otvorenih ploha u gusto naseljenom Međimurju nije prihvatljivo niti sa stajališta agronomije, niti sa stajališta ekologije. Ako već imate potrebu spaliti biljne ostatke, onda to učinite kako je red i po propisu kako slijedi. Spaljivanje biljnih otpadaka i korova može se obavljati isključivo uz poduzimanje odgovarajućih mjera zaštite od požara, što podrazumijeva i obvezno ishođenje dozvole nadležnog vatrogasnog društva i njegov nadzor. Uništavanje biljnog otpada paljenjem poduzima se od 01. studenoga do 31. svibnja, ako nije utvrđena velika ili vrlo velika opasnost za nastajanje i širenje požara uz provođenje mjera zaštite od požara sukladno propisima.
Siniša Golub.
