Našem karikaturistu Damiru Novaku iz Malog Mihaljevca prva nagrada za karikaturu na Festivalu karikature u Kolašinu omogućila je da posjeti Crnu Goru. Na put je krenuo s Petrom Pismestrovićem, kolegom karikaturistom koji živi u Austriji i radi za Kleine Zeitung.
Petar je poznati hrvatski, austrijski i svjetski karikaturist, dobitnik brojnih priznanja na raznim festivalima, a u Kolašinu dobitnik prve nagrade za portret karikaturu slikara Voje Stanića.
Kako je izgledao njihov put i što su sve zanimljivoga doživjeli pročitajte u putopisu u nastavku.
Piše: Petar Pismestrović
Dan 1.
Damir je došao do Zagreba po dogovoru u šest ujutro i njegovim autom krenuli smo na, za mene, put u nepoznato. On je bio već nekoliko puta pa je, skoro kao domaćin, isplanirao što će mi sve pokazati. Put od Zagreba do granice bio je bez problema. Ugodna vožnja uz nekoliko zaustavljanja. Činilo mi se kao da smo došli za tren, a ipak trebalo je više od 10 sati vožnje. Vrijeme je bilo toplo. Već sam zaboravio da ljeto još traje. Unatoč globalnom zatopljenju temperature su u Austriji umjerene. A to znači ispod 25 °C.
Unatoč ljetu na cesti nije bila gužva jer je propusnost odličnog autoputa zaista velika. Vozili smo se i Pelješkim mostom koji je pravi doživljaj za sve koji se njime voze. Trajektom smo skratili put oko Boke Kotorske. Nisam ni o čemu previše brinuo, jer Damir je odličan vozač i vodič. Prva stanica našeg puta bila je Cetinje. Navigacijski sistem njegovog peugeota, funkcionirao je besprijekorno, a i njegova sjećanja od prijašnjih posjeta bila su još svježa. Smjestili smo se u Apartman Vila, uredan i čist dvosobni stan. Vlasnika apartmana nismo uopće vidjeli. Novac smo po uputi ostavili na stoliću. Vlasnica nam je kasnije zahvalila. Tu večer ugostio nas je Luka Lagator, jedan od značajnih umjetnika i karikaturista Crne Gore, sa suprugom Tanjom. Uz jelo, piće i razgovor točnije upoznavanje, jer osim što se znamo po čuvenju i što smo se jednom vidjeli, puno toga ne znamo jedan o drugome. Ali vrlo brzo razgovor je promijenio smjer pa smo pričali o umjetnosti, karikaturi, neizbježnoj politici, pandemiji i svemu o čemu ljudi od pera i kista mogu razgovarati. Pao je i pokoji dobar vic. Vrijeme je proletjelo u trenu.
Dan 2.
Sutradan ujutro malo smo obišli Cetinje. Prvo smo otišli na burek “kod Sulja”, koji je, kako mi je Damir objasnio, u Cetinju na dobrom glasu. Nakon toga svratili smo u kavanu ili restoran „Crna Gora“ poznat po odličnim jelima, kako su mi kasnije rekli domaćini. Iako još nije bilo otvoreno, pitali smo konobaricu, koja je stavljala stolnjake na stolove, možemo li dobiti kavu. Rekla je da još ne rade jer je deset do devet, ali dok smo razmišljali da krenemo dalje, upitala je kakvu kavu želimo i ponudila nam da sjednemo. Za par minuta kava je bila na stolu. Turska. Pitala nas je jesmo li za njihovu domaću rakiju. Lozu. Damir je odbio, jer on nije ljubitelj rakije, a ja prihvatio. Donijela mi je čašicu do vrha punu s vjenčićem. Zaista, bolju nisam dugo pio. Kad smo popili piće i htjeli krenuti, izvadio sam novac da platim. Konobarica je rekla to ide na račun kuće kao dobrodošlica, zato što sam prvi put u Crnoj Gori, a to sam joj otkrio još dok smo se slikali ispred kavane. Iznenadio sam se i zagrlio ju, jer za takav gest, činilo mi se, reći samo hvala je premalo.
Napokon smo napustili Cetinje i uputili se prema Lovćenu. Posjet mauzoleju Petra Petrovića Njegoša bio je poseban. Za mene koji sam tamo bio prvi put sve je to izgledalo zadivljujuće. Razgovarali smo sa ženom koja prodaje karte i suvenire. Naravno, stalno sam isticao da sam u Crnoj Gori po prvi put i da su me Crnogorci oduševili. Zaista, osjećao sam se kao da sam među svojima.
A sam uspon prema mauzoleju je priča za sebe. Treba se dobro oznojiti da bi se stiglo do Vladike, ovdje i doslovno.
Upozoren sam da se do mauzoleja dolazi stepeništem. Nisam istraživao kako to izgleda, htio sam to vidjeti prvo uživo. I shvatio nije lako ići kroz tunel uzbrdo. Često se može čuti kroz viceve da su Crnogorci lijeni i to je postao kliše. Ali, dokaz da nije tako je i uspon od 461 stepenice do Njegoševa mauzoleja, bez lifta. Vidio sam ljude svih dobi čak i djecu. Vjerujem da nema Crnogorca koji bar jednom nije išao posjetiti mauzolej i grob najsjajnijeg od najsjajnijih zvijezda vodilja ne samo Crne Gore. Na pola puta kad mi je već srce bilo u grlu, nazvao me je novinar iz Kleine Zeitunga koji je sa mnom napravio dan ranije intervju. Otišao sam na jednu od terasa koje se nalaze sa strana da bih u miru razgovarao i usput smirio lupanje srca. Još za vrijeme razgovora u potpunosti se smirilo. Već pri dolasku na Lovćen promatrao sam ljude, to mi je profesionalna deformacija, i zapazio neku ženu, podignute tamne kose u punđu, s pretpostavljam sinom od 14 godina. Podsjetila me je na jednu prijateljicu. Bila je odjevena kao da ide u gradsku šetnju, a ne na vrh Lovćena. Imala je crnu elegantnu, jednostavno krojenu haljinu, koje je imala ovratnik, malo izrezan u obliku slova V, sa zlatno žutim ornamentom. Naravno nisam joj prilazio da vidi i kakav je to ornament, nisam toliko napastan, dovoljno je bilo što je primijetila moj pogled. Kad smo mi prilazili mauzoleju ona se vraćala. Dobacila je skoro pobjedonosno: Malo ste zaostali da se odmorite, zar ne. Dakle, primijetila nas je. Htio sam joj reći da sam uz put obavio duži razgovor za novine, a onda shvatio da je to potpuno nevažno. Rekao sam samo, baš vam je Njegoš visoko postavljen. Uz osmijeh je svatko nastavio svojim putem. Zanimljivi su mi ti slučajni susreti. Sjetio sam se jednog kad mi je jedna djevojka mahala iz tramvaja. Bio sam mlad. Stajao sam i čekao svoj tramvaj, a naši pogledi su se dotakli. Koliko takvih susreta čovjek ima u životi i kako ih protumačiti. Zašto neke ljude zapazite, neke brzo zaboravite, a neke ni ne primijetite. Je li to neki fluid koji se javi, ali nama šanse da se ostvari i od svega ostane samo sjećanje.
Kad sam se slikao pod nogama i doslovno velikog čovjeka razmišljao sam kako je lijepo što su Crnogorci dali najveću počast jednom od najvećih ljudi koje su imali. Ne rade to svi
Eto vidio sam s Lovćena i Boku Kotorsku i primijetio da je ona ispod Lovćena samo u vicu. U stvarnosti, ipak je koji kilometar dalje.
Završivši posjetu Lovćenu krenuli smo put Podgorice. Došli smo u grad koji je dugo nosio ime Titograd, ali raspadom Jugoslavije kad se sve mijenjalo i brisali tragovi zajedničke države ponovno postao Podgorica, iako ja mislim da mu ime Titograd puno bolje pristaje. Iako Podgorica nije prevelika u njoj nije jednostavno naći parkiralište i to joj je najveća boljka.
Tu smo Damir i ja svratili do restorana Pod Volat. Ne znam što to ime znači, ali to je kultni restoran u Podgorici, i po Damirovoj preporuci naručio sam grah s kobasicama. Bio je dobar, skoro kao kod kuće.
Poslijepodne smo stigli u Kolašin. Tu su nas dočekali domaćini, Darko Drljević koji je ujedno i pokretač i direktor festivala, i ekipa. Darko je s Lukom Lagatorom najpoznatiji dvojac crnogorske karikature i jedan od najnagrađivanijih karikaturista bivše zajedničke države.
Isti dan nakon smještaja i odmora, bilo je otvorenje izložbe belgijske karikature uz gostovanje dvojice Belgijanaca, Rudya Gheysensa koji je predsjednik European Cartoon Center Kruishoutem i Dominique Termote i sve završilo večerom.
Dan 3.
Danas smo poslije doručka posjetili zimski centar. Mora se reći da skijaški centri Crne Gore ne zaostaju za onima u Austriji ili Švicarskoj. Samo da bude snijega, kažu domaćini. Pošli smo skijaškim liftom do vrha, ali se tamo nismo zaustavili, nego smo se vratili ne silazeći. Na vrhu je vjetar bio toliko jak da mi je odnio kapu. Jedan od kolega je, kad smo se spustili, rekao da će uzvisinu na kojoj je pala moja kapa nazvati „Petrova kapa“
I konačno u večernjim satima počelo je ono zbog čega smo i došli. 10 jubilarni festival karikatura. Nekako istovremeno u gradu su se održavale tri manifestacije. Jedna od njih, muzičkog karaktera odmah pored Kulturnog centra. Na otvorenju samog Festivala bilo je po mojoj procjeni oko 30 tak ljudi, čemu je doprinijelo i loše vrijeme. No time raspoloženje nije bilo pomućeno. Sve je bilo organizirano na visokom nivou. I muzika, i voditelj i svi koji su izašli pred publiku u sali Kulturnog centra. Darko Drljević je pozdravio prisutne i podsjetio da je ovo 10 po redu jubilarni festival. Da se nada da će sljedeći imati i katalog, što je ovoga puta zbog nedostatka sredstava moralo biti izostavljeno. Naravno, malo mjesto poput Kolašina treba koristiti međunarodne manifestacije ovoga tipa da ga se debljim slovima podvuče na karti dešavanja, pogotovu ako želi biti važan zimski turistički centar.
Naravno uvijek i svugdje, kad je kultura u pitanju, problem je isti. Novac. Ali ipak, sve u svemu, bilo ga je dovoljno da dođu nagrađeni, da ih se ugosti kako i dolikuje domaćinima. A to što je Drljević kao direktor još uvijek nezadovoljan, znači da želi da festival bude još bolji i reprezentativniji. Samo naprijed treba ići korak po korak. Tako se duže ostaje na vrhu, ako se do njega dođe, rekao sam mu…
A doći će se kao što se dolazi i do mauzoleja velikog Njegoša. Za sve treba vrijeme i strpljenje i pregalački rad.
Kiša je obilježila i tu noć i sutrašnje putovanje u našu svakodnevicu.
Dan 4.
Prošli smo kišnu zavjesu i stigli na granicu kad je sunce već pržilo. 3,5 sati čekanja između Crne Gore i Bosne. Ljudi su zapišali okolina stabla, a i jeli što se vidjelo po onome što su nemarno odbacivali. Tužno, koliko ljudi nema osjećaj za čovjekovu okolinu.
Mi nismo ni doručkovali, ali je srećom Damir ponio kuhani špek, kruh koji pravi njegova supruga i papriku iz vlastitog vrta koje je jeo i na putu prema Crnoj Gori. Sve to izdržalo je pet dana i bilo vrlo ukusno, a kad se ogladni, jer to nam je oko pola jedanaest bio prvi obrok doga dana, izgledalo je kao prava gozba. Kako čovjeku malo treba da bude zadovoljan čak i kad na suncu provede skoro četiri sata u kilometarskoj koloni, samo zbog granice.
To ne razumijem. I to me ljuti. Koja blamaža za obje zemlje.
Do jučer su jeli iz istog tanjura, a sada glume države, opasane granicama. Bolesno.
Ako su već željeli da ih netko zajaši trebali su barem narodu dozvoliti da se slobodno kreće. Ovako sve ostavlja okus gorčine. Lokalni političari ponašaju se po naputcima onih iz Brisela.
Konačno smo prešli granicu, ali prvo smo morali propustiti kolonu od petnaestak vozila vatrogasaca iz Austrije, koji su bili na gašenju požara u Crnoj Gori.
Gledam uz put kako Kinezi u Bosni grade autoput prema Crnoj Gori i sjećam se kako su nekada takve puteve radile brigade mladih, potpomognute našim građevinarima. Eto što smo doživjeli. Od silne želje za nezavisnošću moraju nam drugi graditi mostove, putove, i određivati pravila.
Usput smo stali na nekom dijelu puta, pored buregdžinice i pojeli odličan burek i sirnicu. I ma koliko lokal bio neuredan i zapušten za naše prilike, jelo je prva liga, a cijene. Burek, sirnica i dva jogurta od Dukata, devet eura. Toliko je burek bio izdašan, do sutradan nisam jeo ništa.
Dio puta kroz Bosnu bio je ugodniji jer je tu već izgrađen autoput prema Mostaru, a mi smo išli prema Splitu. Kad smo došli u Hrvatsku sve je bilo lakše. Nije bilo gužve na cesti, a na naplatnoj stanici se nije dugo čekalo. U Zagreb smo došli oko 22 sata. Damir je produžio dalje, a ja ostao da se do sutra odmorim od puta koji je trajao kao da smo putovali do Turske… Sve bi to avionom skratilo muke. Ali to ostavljam za neki sljedeći posjet Crnoj Gori.
Epilog
Nakon posjete Crnoj gori i tim divnim ljudima, uvijek iznova nameće se pitanje što je to što dijeli ljude. Što nas je podijelilo kad smo toliko isti. Politika, strani interesi…Crnogorci su srdačni, otvoreni ljudi. Gdje god da sam došao, s kime razgovarao, osjetila se ta ljubaznost, širina i otvorenost. I ne samo ugostitelji, za koje bi to bilo normalno, nego prije svih ljudi na ulici, u dućanima. Ispod površine koja se sada zove imenima nekadašnjih republika, ostala je bliska i jedinstvena. Nisam čuo ni jedne riječi mržnje protiv nekog od naroda. Vjerojatno i tamo ima ekstrema, ali ja uglavnom susrećem sasvim normalne ljude. U svim ovim godinama poraća, bio sam na različitim mjestima i nikada ni od jednog čovjeka nisam doživio neprijateljski pogled ili ružnu riječ. Možda to polazi i od mene, jer ja, jednostavno, nikoga ne mrzim.
Pa kako su političari uspjeli da nas zavade, da ljudi krenu jedni na druge. To je trenutak kolektivnog ludila koje se ponavlja. Sad ga imamo u Europi i opet ga propagiraju političari. Tako je bilo i za vrijeme pandemije.
I za Prvi svjetski rat optužuju onog nesretnog Gavrila kao glavnog krivca, koji je za nas bio heroj, a za ostale kukavni ubojica. Ustvari, on je bio samo inicijalna kapisla. Jer sve su zemlje za rat pripremili političari, kao što i sada pokušavaju, kao što je bilo za vrijeme i našeg rata koji jedni zovu obrambeni, drugi domoljubni, a ustvari je bio sračunati bratoubilački rat. Mali broj ljudi se obogatio, ostali ili osiromašili ili zatrovani mržnjom luduju u svom pogubnom nacionalizmu.
I uvijek iza ratova stoje nečiji interesi. Kad pogledate odozdo prema gore bit će vam jasno otkud pušu vjetrovi. Dolje na dnu je običan narod, ljudi koji žele živjeti mirno i s ono malo što posjeduju. Ali ako se ide po slojevima prema gore, vidjet ćete da je svega više, dok ne dođete do vrha gdje je svega previše.. I nemorala i nepoštenja i bogatstva. Kao da se s bogatstvom ljudi kvare, postaju gramzivi, oholi, bez skrupula, spremniji na sve samo da zasite svoje neograničene apetite. Da, nepobitna činjenica je da novac kvari ljude. Zato ne treba čuditi što se nezadovoljstvo s dna diže prema vrhu. Jer oni na dnu su najugnjeteniji. Danas tko god se primakne vrhu gleda kako da prvo napuni svoje džepove. Zato i imamo tolike razlike u bogatstvu i toliko kriminala, korupcije i ostalog… Ali o tome pričamo svaki dan. Mogli bismo ispisati knjigu od milijun stranica i ništa ne promijeniti. U glave u koje je usađen nacionalizam teško da bi stalo i malo logike. Ono što najviše čudi je da ljudi ne vide da su samo igračke u rukama opasanih kockara.
> Damir Novak osvojio prvu nagradu, putuje u Crnu Goru!
