O međimurskoj poljoprivredi pišem već više desetljeća i da mi je netko rekao da će se kombajnom brati paradajz s naših polja, samo bih se nasmijala. Jer, paradajz je bio biljka Istre, to je kultura Italije i Španjolske, a ne dubokog kontinenta i područja poput našeg Međimurja. I, eto, kako to obično biva, život me opet demantirao. Ne samo da se paradajz uspješno uzgaja već je po količini dosegao 20 posto hrvatske proizvodnje. I ne samo to, već iduće godine, u ovo vrijeme zbrajat ćemo i tone ubrane paprike, a možda i tone kornišona.
Iako sam godinama pisala kako bi poljoprivrednici trebali promijeniti asortiman i maknuti se od uzgoja kukuruza i pšenice, često sam u razgovoru s njima čula podsmijeh i nevjericu.
Međutim, eto, čuda se događaju. Mlađe generacije preuzimaju posao, nisu čvrsto vezane uz tradiciju, voljne su isprobavati novitete i kako sada stvari stoje, dobro im ide.
Ne može se reći i da one sve idu “grlom u jagode”, već prije svega dobro promisle, stave brojke na papir i tek tada se pokreću. Povrtlarske kulture su im primamljive jer ne zahtjevaju hektre i hektre poljoprivrednih površina kao što je slučaj sa žitaricama kako bi ostvarili profit.
Rad, trud, muku i navodnjavanje trebaju sve kulture pa je onda svejedno što se sadi i sije. No, nije isto navodnjavati 100 ili pak 10 hektara. Na ruku im idu i klimatske promjene koje već unazad nekoliko godina dovode do prisilne zriobe kukuruza, pšenice, suncokreta. Danas su velika ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju i razumljivo je da si ni jedan poljoprivrednik ne može dozvoliti da iz godine u godinu ide u gubitak. Istina, onih malih više ni nema, ostali su samo veliki i to uglavnom ratari koji proizvode za tržište, čije obitelji žive od tog posla.
I na kraju, ne treba zaboraviti niti pogon u Varaždinu gdje će se sve to povrće prerađivati. Pitanje koje se postavlja, je li uvozna roba poskupjela ili pak su naša nepca postala profinjenija, odnosno jesu li veliki gospodarstvenici napokon progledali i shvatili što im raste pod nosom.
