Marin Bogdanić iz Strahoninca slobodno može reći kako živi život punim plućima.
Ovaj 25-godišnji mladić dobro je znano lice s pub kvizova, Milijunaša, Potjere, košarkaških terena, a od prošlog ljeta službeno je postao i magistrom geografije.
Upravo tijekom studiranja kada je sa svojim prijateljima, kolegama s faksa, krenuo u upoznavanje svijeta, rodila se njegova strast prema putovanjima.
Sada je ta strast dobila i dimenziju više jer trenutno radi kao voditelj putovanja, većinski na daleke destinacije diljem svijeta, za jednu hrvatsku turističku agenciju.
Marin je do sada proputovao otprilike 35 zemalja Europe i svijeta, što samostalno, što u različitim prijateljskim kombinacijama.
Što ti je najčudnije što ti se dogodilo na putovanjima?
– Hmm, kad razmislim, s obzirom na to da sam (poslovno) u ovome ne pretjerano dugo, nepunih godinu dana i iza mene je “tek” 15-ak odrađenih grupa po svijetu, nemam nekih posebno “čudnih” dogodovština. Sve je prolazilo relativno glatko i po unaprijed isplaniranom itineraru.
Naravno da svaka grupa donosi svoje individualne zanimljivosti i internih zgoda koje se ne mogu prepričati, baš kao i svako privatno odrađeno putovanje.
No, fond “čudnih” i nepredvidivih situacija na destinaciji, kao i na putu do nje, je ogroman i one su neizbježne, pogotovo prema pričama ostalih, iskusnijih kolega s kojima često komuniciram i razmjenjujem savjete.
– Evo baš sam neki dan na Sejšelima, na kojima se još uvijek nalazim i dočekujem grupe, na svom prvom zaronu bocom u životu, uskočio u ocean s namjerom da plivam s kitopsinom, najvećom ribom na svijetu koja može narasti i više od 10 metara.
Međutim, na putu do kitopsine uskočio sam u privatnu zabavu meduzama kojih je bilo toliko da se ciljana grdosija jedva mogla vidjeti.
Naravno, meduze nisu poznate kao pretjerano druželjubivi domaćini pa su mi u svom oceanskom plesu zadale nekoliko opeklina, ali to je neprocjenjivi suvenir i trajno sjećanje kojeg nosim kući s Indijskog oceana.
Koja država te najviše oduševila do sad te ima li koja da te razočarala i da misliš da je nije vrijedno posjetiti?
– Najprije, ne postoji država koju “nije vrijedno posjetiti”. Ako gledamo na neku državu kao na zajednicu ljudi koji unutar nje grade i njeguju svoju kulturu i običaje, oni su različiti u svakom kutku svijeta. Upravo je interakcija s ljudima ono što čini i prirodno “najnezanimljivije” destinacije izrazito zanimljivima.
Neke države imaju više prirodnih ljepota i pitoresknih lokacija, neke manje, u nekima ćete se osjećati ugodnije, u nekima ne pretjerano dobrodošlo, no u svakoj možete pronaći ono što vas zanima i ispunjava, makar to bila obična večernja šetnja mjestom, isprobavanje lokalne kuhinje, gledanje zalazaka ili uživanje u “zvukopisu”.
– Meni su, vjerujem da nekako prema mom mediteranskom temperamentu, najviše legli Španjolska i Portugal. U Španjolskoj me oduševila Andaluzija sa svojim fantastičnim pejzažima, nepreglednim maslinicima te biserima Granadom i Cordobom kao gradovima vrijednima višednevnog i višestrukog posjeta.
– Nekako su te destinacije s mješavinom različitih kultura i povijesnih utjecaja najraskošnije i imaju najviše toga za ponuditi, a među njima je i naša Hrvatska koju kao destinaciju izrazito cijenim i svake godine koristim priliku i slobodno vrijeme da obiđem i probam nešto novo te, iako sam bio u svakom njenom kutku, rado joj se ponovo vraćam, bilo u njenu zanimljivu unutrašnjost ili na jadransku obalu koja je najljepša na svijetu (barem od onog što sam zasad vidio).
– Afričke, azijske i južnoameričke kulture su opet potpuno različiti svijet, okrenut posve drugačijim vrijednostima i imaju neki posebni “šmek”. Ljudi su, primjerice, u Africi izrazito srdačni, nasmijani i susretljivi, barem na njenom istoku gdje sam proveo otprilike dva mjeseca. Koliko znam, isto je u Aziji, a uskoro ću i u Tajland čemu se jako veselim jer će to biti prvi puta (ako ne računamo Tursku kao prijelazni dio) da idem “putevima svile”…u redu, malo južnije od puteva svile, ali svidjela mi se fraza.
Ima li koja država koju već dugo planiraš, a još uvijek nisi posjetio?
– Kao što sam rekao, Azija tu prednjači. Volio bih na Filipine i Šri Lanku, ali doći će i to. Može i Južna Amerika, a i do Antarktike bi se dalo. Ma, kao što sam rekao, u svaki kutak valja svratiti i pokupiti djelić iskustva.
To je, na kraju krajeva, nešto što me definira kao osobu i ostat će mi u trajnom sjećanju. A, kao što volim reći grupi, “hvala što ste putovali sa mnom i nadam se da u mjesto kojeg zovete DOM nosite mnoge uspomene i da ćete nakon ovog putovanja još više cijeniti ono što vas okružuje i što kod kuće uzimate zdravo za gotovo.” Najviše se to odnosi kad se putuje na određene destinacije koje slove za “Zemlje trećeg svijeta” ili “države u razvoju”, pogotovo kad su ekonomski pokazatelji u pitanju.
Osim što obožavaš putovati tu je i karijera košarkaškog suca. Kakva je sada situacija? Je li ona malo na pauzi zbog novog posla?
– Da, u pravu ste. Tu je i paralelna sudačka karijera koja se gradila kroz prethodnih 7-8 sezona i malo drugačiji oblik adrenalina i “mazohizma”, kako ga volimo nazivati. Suđenje, baš kao i moj trenutni posao, također iziskuje jednu razinu odricanja i, uzimajući u obzir da kao “napredna” civilizacija još uvijek nismo dosegli mogućnost kloniranja, teško su spojive stvari.
No, tu sam koliko mogu i uspijevam biti, vidjet ćemo kako će se to razvijati u narednoj sezoni koja je sve bliže. Možda će biti potrebno dati tom dijelu profesije manji odušak, barem na onom najvišem nivou na kojem participiram, no kažem, ne volim si zatvarati vrata, vidjet ćemo.
Osim suđenja što još voliš raditi u svoje slobodno vrijeme?
– Slobodno vrijeme bih podijelio na ono koje provedem na destinaciji i na ono koje sam kod kuće. Kad sam na destinaciji, bez mogućnosti druženja s dragim ljudima, volim ponešto dobro pogledati ili pročitati, bilo u filmsko/serijskom ili sportskom smjeru. Kad si daleko od “svojih” moraš se znati sam i zabaviti, ali često su tu i druženja, pjevanja, kartanja i ostale zabavne aktivnosti s ljudima iz grupe koji, barem na kraći period vremena, postaju tvoji prijatelji.
– Kad sam kod kuće vrijeme volim posvetiti svojim ljudima, volim prisustvovati i pub kvizovima, sve češće kao voditelj, a povremeno i kao igrač, a to se nekako pretočilo i u ove televizijske formate na kojima sam često bio gost, a najnoviji među njima je vrlo skoro na repertoaru. Također, kad stignem, pomognem u obiteljskom kafiću u Strahonincu u kojem radi tata. Organiziramo razne događaje, partije, turnire, navijačke tribine kad igra reprezentacija, potrebno je tu puno pomoći pa čak i na najobičniji utorak.
Drugi dio intervjua objavljen je u broju 1508 Međimurskih novina, a možete ga pronaći i online na poveznici: https://issuu.com/mnovine/docs/mnovine1508i.
Foto: Marin Bogdanić/privatna arhiva
