Kada čovjeku životne okolnosti zatvore jedna vrata, samo se treba okrenuti oko sebe i pronaći nova koja se otvaraju, mudrost je koju su mnogi Međimurci, srećom ili nesrećom, iskusili na “svojoj koži”. Neki će reći da su imali sreće u nesreći i otkrili novi smisao života, novi razlog da ujutro ustanu iz kreveta, novi posao ili hobi koji ih ispunjava.
A sve to iskusio je i Dragutin Kamenić iz Pribislavca kojem se život preokrenuo prije gotovo deset godina. Naime, zadesila ga je zloćudna dijagnoza zbog koje je ostao bez glasa, no još uvijek s glavom na ramenu i zdravim rukama.
– Naravno, bolest me otjerala u mirovinu i morao sam nekako ispuniti duge dane. Nisam navikao sjediti doma, prekriženih ruku. Počeo sam najprije crtkati, onako sam za sebe. Pa te crteže izrezivati da bi nakon izvjesnog vremena sve to završilo na dasci koju sam rezao, lijepio, spajao dijelove, najprije u jednostavne, a potom i velike cjeline, ispričao nam je samouki umjetnik čija djela krase gotovo svaki kutak obiteljske kuće.
Od jednostavnog drvenog miša polako su iz njegove radionice izlazili mali i veliki motori, muški i ženski bicikli, starinska kola sa zapregom. Supruga je dobila unikatne posude za cvijeće, unuci konjiće za njihanje, nicali su ukrasi po dvorištu, vrtnoj kućici. Radovi krase i domove prijatelja, susjeda, rodbine i znanaca.
Sve je ručni rad
Mala radionica postala je njegov drugi dom. Tek nekoliko malih strojeva i puno alata te, naravno, materijala za izradu igračaka, to je sve što mu je potrebno.
– Znao sam u radionicu otići odmah ujutro i nisam izlazio iz nje sve do noći. Niti sam bio gladan niti pak žedan, figurice su me jednostavno ispunile. Uživam radeći ih i svaki je predmet unikat. Teško da mogu napraviti dva ista rada.
Ne zna se što čovjeka više fascinira. Veliki motor izrađen isključivo rukama ili pak minijaturni bicikl kojemu se okreću kotači, ima lanac pa čak i svjetlo.
Ima predmeta koji su u naturi, odnosno nisu bojani. S druge pak strane ima i figurica, igračaka, ukrasa koje krase vedre boje.
Ni sam više ne zna koliko ih je izradio, koliko podijelio, a koliko toga stoji po kutijama, policama, ladicama. Radove ne prodaje, već poklanja. Izlaže ih, onako stidljivo preko Udruge laringektomiranih. Kaže, više se veseli novoj dasci negoli pohvalama za svoj rad. Jer nova daska znači još materijala za izradu i realizaciju novih ideja kojih nikad dosta. Najnovija je izrada tradicijskog leptira na dugom štapu koji su nekad imala sva djeca i njima jurila po dvorištu dok je leptir krilima klepetao.
(vv)
