Prije od pet do deset godina oglašavali smo se u reklamama da bismo prodali svoje usluge. Danas plaćamo oglase u medijima svih vrsta kako bismo našli radnike, žali se njemački poduzetnik.
Kamo su nestali radnici i to ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe? Nedostatak radnika glavni je europski problem. Svugdje je deficitarna radna snaga u građevini, prometu, ugostiteljstvu i zbrinjavanju starijih i nemoćnih osoba. U pravilu te poslove ne prati i privlačna plaća. Radnici to rješavaju tako da odlaze na tržište gdje mogu zaraditi više pa zapadni poslodavci u toj igri pobjeđuju istočne.
Istočne zemlje postale su obrazovni kampus za bogate zapadnjake koji besplatno dobivaju školovane i obučene radnike.
Nažalost, ne znaju kako s tim problemom izići na kraj, a pritom golemi kapital poklanjaju jačima od sebe koji zbog toga još više gospodarski jačaju.
Tom pogubnom trendu podali su se u tranziciji gradeći svoju konkurentnost na račun jeftine i marljive radne snage. Osvetilo im se tako što su se radnici iz zemalja nekadašnjeg Istočnog bloka ulaskom u EU u stampedu preselili na Zapad.
I dok su poljske bolničarke i vodoinstalateri koji su masovno odlazili na zapad bili predmet šala i zabave, smijeh nam se zaledio na usnama kada je val iseljavanja krenuo iz Hrvatske na zapad, nakon našeg ulaska u EU. Kako je rijeka prema zapadu krenula u vrijeme duboke recesije i velikog broja nezaposlenih, vlastima se to činilo kao veliko olakšanje. Sve dok domaći poduzetnici nisu vrisnuli na saznanje da je bazen radne snage ispražnjen. Nekima je to izazvalo velike probleme u poslovanju, ispunjavanju rokova ili u ugovaranju novih poslova jer ih nemaju s kime odraditi.
Ni liberalizirani uvoz radne snage nije puno pomogao jer stranci koje su dobili nisu kao “izgubljeni” Ivek ili Štef. No, proliveno je mlijeko teško vratiti u posudu. A nade u povratak naših su iluzorne. Što je deficitarno na istoku, deficitarno je i na zapadu, koji ipak ima deblju kesu iz koje će spremno platiti da se doseljeni radnici ne vrate kući.
