Nekada su najobrazovaniji ljudi u selu bili učitelj, svećenik i doktor. Oni su slovili za najpametnije i kod njih se išlo po savjete. Imali su ugled u društvu i njihova je riječ bila zadnja.
Posebice se cijenilo doktore. Kako i ne bi, kad oni spašavaju živote, a bolesne liječe i ublažavaju im bolove. Zbog toga su ljudi osjećali posebno poštovanje prema njima i gledali ih pa može se reći kao na bogove. Osjećali su poštovanje prema njima, a kao zahvalu za usluge uvijek se u bolnice i ambulante nosilo svakojakve poklone.
Dobro se sjećam jedne anegdote koju mi je ispričao stric nakon što je radio kod jednog doktora. Svojoj kući imao je jednu sobu koja je služila kao skladište za sve dobivene poklone od svojih pacijenata. Kada je stric završio sa svim radovima u kući koje su imali ugovorene, liječnik mu je na odlasku dao jednu od vrećica koje su stajale u sobi. Stric je uzeo vrećicu, a kada je došao kući u uzeo van bocu žestine vidio je da se nutra nalazi i kuverta. Otvorio ju je i našao novce koje je liječniku dao netko od pacijenata, a ovaj nije ni znao. Valjda naviknut na poklone, samo ih je odložio u svoju skladišnu sobu.
Ono što sam htjela reći ovom pričom jest kako su sami građani stvorili liječnike da se na njih gleda vrlo visoko. Zbog takvog tretmana neki od njih postali su vrlo umišljeni jer su oni ipak – doktori. Doktori koji su uz to dobro plaćeni za svoj posao i ne bi ih trebalo ni čime “podmazivati” da obave svoj posao.
Poznati su Gundulićevi stihovi “tko bi gori, eto je doli”, a ona se može primijeniti na tu struku. Vremena se mijenjaju i liječnici više nisu najobrazovaniji u društvu. Danas puno ljudi upisuje i završava fakultete imaju isti stupanj obrazovanja kao i liječnici. Uz to ljudi se napokon počeli propitivati kako se obavlja posao, posebice struke koje su plaćene iz državnog proračuna u koji građani uplaćuju mnogo novaca.
