Nakon maratonskog sastanka u Bruxellesu proteklih dana predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković izrazio je veliko zadovoljstvo postignutim dogovorom.
Novi-stari premijer rekao je da 12,6 milijardi dobivamo kroz sedmogodišnji proračun, plus 9,4 milijardi kroz instrumente iduće generacije. Tako na kraju dođemo na iznos od preko 22 milijarde eura. Dodao je kako smatra da će to biti čvrsta podloga za realizaciju reformi, ulaganja i brz gospodarski oporavak.
Dok običan čovjek sluša o silnim milijardama koje samo što nisu stigle u zemlju sigurno pomisli: “Pa zašto vladajući pričaju o nekakvoj krizi, jeseni koja će biti teža nego ikad, kad će evo iz EU doći silni novci?”.
Treba odmah reći da ovi novci neće biti poklonjeni Hrvatskoj, već da se za njih prije svega trebamo izboriti i to uglavnom kandidiranjem projekata sve do 2028. godine. Znači, to nisu novci koje možemo dobiti sad i odmah.
Tako je ovdje riječ o sredstvima koja našoj zemlji stoje na raspolaganju u narednih sedam godina od 2021. godine do 2028. godine u sklopu povlačenja putem EU fondova (12,6 milijardi), dok je nešto brža realizacija moguća tzv. nacionalne omotnice u sklopu fonda za oporavak od krize (EU sljedeće generacije) koja iznosi 9,4 milijarde eura. Najveći dio toga otpada na fond za oporavak i otpornost – 8,3 milijarde eura. Od toga je 6,9 milijardi bespovratno, a 2,35 milijarde u zajmovima. Također će biti na raspolaganju još i neka dodatna sredstva iz drugih EU izvora.
Bilo kako bilo, ove brojke o milijardama lijepo zvuče kad ih izgovara premijer međutim, najveći hrvatski problem je da ranije, a ni sad nije definirano, što su nam pravi prioriteti i kako pametno možemo uložiti ova sredstva da bi postigli napredak kao što to imaju neke bivše istočno-europske zemlje poput Češke, Estonije i nekih drugih.
Nažalost, svjedoci smo da se novci iz EU fondova previše povlače stihijski, da se i dalje gradi brdo nepotrebne infrastrukture, koja se još k tome dodatno mora sufinancirati iz lokalnih ili nacionalnih proračuna. U prethodnom razdoblju najmanje novca je ugovoreno za ono što je bilo potrebno riješiti znatno prije. Da se uloži za iskorak u digitalizaciji i poboljšanje efikasnosti svih javnih i pravosudnih sustava, smanjenju administriranja, privlačenju visokotehnoloških stranih i domaćih investitora koji bi donijeli bolje plaćena radna mjesta, reindustrijalizaciju zemlju i druge promjene koje bi dovele do podizanja standarda i zaustavljanja odlaska mladih.
Naši političari bi konačno trebali shvatiti da mladi ne odlaze zbog toga jer u selu ili gradu nema nove dvorane ili društvenog doma, nego zbog toga jer ne mogu pronaći dobro plaćen posao. Istini za volju, često se školuju za zanimanja koja jedino još danas treba javni sektor u koji često ulaze samo “odabrani”, pa se zbog toga osjećaju zakinuti. Žao im je jer se ne mogu “uhljebiti” barem za 1000 eura, kao što je pošlo za rukom nekom njihovom prijatelju.
Iako to nitko neće reći, kod nas vlada najveće nezadovoljstvo upravo s time što se bez stranačke iskaznice sve teže pronalazi posao “na kojem treba malo raditi, a prilično dobro zaraditi”. Rad kod privatnika mnogi kod nas tretiraju kao “robovlasnički odnos” jer čuju nekritičke priče da se u Njemačkoj za isti posao može zaraditi triput više i nakon toga više ništa nije bitno.
Stoga bi ova Vlada napravila pravi posao kad bi dobar dio novca od ovih 9 i nešto milijardi eura potrošila kako bi raščistila situaciju u javnom sektoru. Kad bi napravila racionalizaciju barem kao što je to sad prisiljena napraviti Hrvatska gospodarska komora koja smanjuje 30 posto zaposlenih. Tako bi trebalo napraviti u svim službama, posebice što se tiče šefova i administracije, kao i drugih viškova. To bi uz pametno ulaganje iz sedmogodišnjeg proračuna bio najbolje utrošeni novac koji imamo na raspolaganju.
