Neke ljude život ne mazi, nego su zbog bolesti i socijalnog statusa gurnuti na marginu. Život završe kao štićenici u zdravstveno- socijalnoj ustanovi. Istina je da nitko ne ostane nepokopan. Tako je na groblju u Peklenici na rubnom polju uz ogradu čempresa pokopana jedna Mila kojoj je život namijenio baš takvu nemilu sudbinu.
No kao da je taj životni pečat prati i preko groba. Humak pokojnice slegnuo se i gotovo stopio s travom iz okolice. Uz to neki svoje poluiskorištne aramnžmane odlože na Milin grob, što ga čini još tužnijim.
-Učinite nešto, skrenite pažnju da se grob ipak dostojnije obilježi zamolila nas je gospođa čija je obiteljska grobnica u susjedstvu groba pokojnice tužne životne i sudbine.
Gospođa koja nas je upozorila da alarmiramo na stanje na Milinom tužnom grobu, zamolila je komunalce da barem kamenim kockama obrube grob da ostane obilježen. No oni kao da nisu shvatili što im je učiniti. Umjesto da kockama obrube grob, oni su ga grubom ravnom crtom odijelili od ostatka groblja. Izolirana u životu, ovom grubom crtom stisnuta uz ogradu još je više izolirana i u smrti, a barem bi tu trebala počivati u miru.
