Prema izvješću UN-ove agencije za okoliš u svijetu raste broj zaraznih bolesti koje se prenose sa živih organizama zbog degradacije okoliša u svijetu. Pandemija Covida 19 nije se slučajno dogodila u naše vrijeme. Čak 70 posto novih zaraznih bolesti dolazi iz divlje prirode, to je naprosto trend.
Kako i dalje uništavamo ekosustave i biotope, odnosno naš okoliš, možemo očekivati da će i dalje pojedine zarazne bolesti prelaziti na ljude.
Već sto godina zna se da se zaštitom okoliša štitimo i od bolesti. Među prvima to je otkrio Rudolf Steiner te učio ljude biodinamičkoj poljoprivredi kao spasu od kemizacije.
No svijet nije previše slušao upozorenja brojnih znanstvenika. Knjigu „Silent spring“ autorice Rachel Karson htjeli su 1962. zabraniti kemijski aglomerati. Znanstveni savjetnik predsjednika Kennedyja još je sedamdesetih godina prošlog stoljeća tvrdio da je „uporaba pesticida opasnija od radioaktivnih otpadaka.” Talijanski znanstvenik Mosca izračunao je prije pola stoljeća da je u SAD-u samo jedne godine na tlo bačeno gotovo pola milijuna tona pesticida, što je izazvalo oštećenja i genetske mutacije kod ljudi, biljaka i životinja kao da je bačeno 145 hidrogenskih atomskih bombi od 14 kilotona ili 72.000 atomskih bombi tipa Hiroshima. U Europi je slično, kemikalije se i dalje uvelike bacaju na tlo, u zadnje vrijeme ipak je poduzeta kakva takva poduka o opasnostima.
Rezultate takvih politika u ime zarade i rasta dobro vidimo danas. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas postalo je neplodno oko 25 posto muškaraca, a oko 15 posto djece rađa se s nekom manjom ili većom genetskom anomalijom. O bolestima poput raka da se i ne govori. Smanjena je bioraznolikost, mnoge vrste organizama izumiru, danas o tome znamo mnogo više nego prije.
Kao da to nije dovoljno, događaju se pojedini incidenti. U našem kraju nedavno je pesticidima nepažnjom uništeno 60 milijuna pčela, zar smo to već zaboravili?
Kako zaustaviti takve loše trendove?Jedan od odgovora je organskom i biodinamičkom poljoprivredom te novim spoznajama koje pristižu svakog dana.
Prije nekoliko godina u nas je stidljivo zaživjela ideja da se u škole i vrtiće, a onda i u druge institucije plasira zelena hrana, što će reći uzgojena bez pesticida i kemijskih sredstava. Inicijativa je ostala rubna, bez većeg odjeka. U novom sazivu Sabora pojedine stranke upravo će to nametati kao političko, ekološko, svjetonazorsko i ekonomsko pitanje. Želimo li spasiti hrvatsku poljoprivredu ili čekati da nam drugi i dalje nameću svoju volju i svoje proizvode? Jednostavno je: želimo li spasiti sebe?
