Novi broj Međimurskih novina donosi duboku analizu o problemu koji više ne smijemo gurati pod tepih – dječjoj pretilosti.

Dok se mi divimo “bucmastim obrazima”, statistika kaže da je u Hrvatskoj svako treće dijete pretilo.

Što ćete sve saznati u novom broju?

• Šokantni podaci iz ŽB Čakovec: Poznati pedijatar dr. Igor Šegović upozorava – u Međimurju u nekim segmentima nadmašujemo nacionalni negativni trend! Masna jetra i inzulinska rezistencija više nisu bolesti staraca, već naših mališana.

• Tri puta veći rizik od rane smrti: Specijalistica dr. Martina Jambrović Biškup otkriva razorne posljedice koje višak kilograma iz djetinjstva ostavlja na odrasle, uključujući probleme sa začećem i šećernu bolest tipa 2.

• Stižu “čarobni” lijekovi: Je li Wegovy (dječja verzija popularnog Ozempica) spas za djecu stariju od 12 godina ili samo skupi “vjetar u leđa” koji ne pomaže bez promjene navika?

• Iza zatvorenih vrata dječje sobe: Psihijatrica Melani Rihtarec objašnjava zašto dijete koje jede zbog stresa ne treba dijetu, nego manje stresa. Doznajte koje su “crvene zastavice” koje roditelji ne smiju ignorirati.

Ne propustite ovu veliku temu koja mijenja pogled na zdravlje naših najmlađih.

Zdravo dijete danas znači sretnog čovjeka sutra!

Pročitajte cijelu priču u Međimurskim novinama, koje su u prodaji od sutra, 3. travnja. 

> Čupavci koje priprema Nada Petković oduševili članice na skupštini

Objava Debljina u djetinjstvu “tempirana je bomba” za odraslu dob pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Kao da u Hrvatskoj nema pametnijih tema od onih koje nam serviraju na RTL-ovom dnevniku. Prvih deset minuta nas uče o kukurikanju između Thompsona i Tomaševića. Ma nije dovoljno da to odrade u jednoj minuti. Ne, nama moraju pet minuta tupiti o tome što o tome misle političari iz svih mogućih opcija jer očito politiku gledaju samo oni koji nemaju pametnijeg posla. Ako mene pitate, briga me za te prepucavanja, a još manje mislim da ijednog građanina boli glava zbog toga, pogotovo one koji svakog mjeseca broje zadnje cente da prežive.
Kad smo već kod „važnih“ vijesti, nakon Thompsona smo dobili i reportažu o tome kako Srbija nabavlja naftu iz Mađarske. Da, dobro ste pročitali. Naravno, sve te „važnosti“ stavljaju se u prime time, dok vijesti o stvarnim, gorućim problemima glavom bez obzira čame negdje pri dnu. I… eto, nakon toga ugasila sam televiziju.
Nekad si mogao u 20 minuta preko vijesti saznati što te zanima o domaćoj i svjetskoj sceni. Danas? Tko, zaboga, ima vremena sat vremena gledati vijesti da bi došao do ičega pametnog? Običnog čovjeka zanima hoće li, kad se razboli, uopće moći na pretragu koja mu može spasiti život. Jer plaćamo i obvezno i dopunsko zdravstveno, a na preglede se čeka kao na bus u vremenu štrajka – i to i po godinu dana.
I da stvar bude gora,cijena dopunskog zdravstvenog osiguranja skočila je 62 posto, s 9,29 na 15 eura mjesečno. A od 1. siječnja 2026. neće stati samo tu; i cijene odvoza smeća za kućanstva skaču za 8,34 eura na dva mjesečna prijevoza. Firme neće biti pošteđene, za dva prijevoza smeća od 240 litara povećanje je 38,13 eura, a za tri prijevoza čak 40,16 eura. Evidentno, dok čekamo da naši političari shvate da su za obične ljude važnije stvari poput zdravlja, dostupnosti usluga i općenito života, mi ćemo se i dalje gurati kroz poskupljenja dok nam na televiziji serviraju političke prepirke i ekonomske finese drugih zemalja.
No, hej, barem će nas Thompson i Tomašević zabaviti dok brojimo koliko nam je ostalo za platiti sve te nove račune, zar ne?

Objava Slijepi pokraj zdravih očiju pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Zadnjih tjedana kad dođeš u Čakovec, odmah krene potraga za parkingom. Vozikaš se u krug po parkinzima, ali slobodnog mjesta gotovo da nema. Ulice su prepune automobila, a onih nekoliko slobodnih mjesta brzo se popune.

Krivci? Pa, ne možemo ne spomenuti lokalnu samoupravu koja očito nema parking na vrhu svoje liste prioriteta. A država? E, njima je važnije da porezi uredno stižu, nego da nas, obične smrtnike, brine kako ćemo ostaviti auto. Dok se porezi skupljaju, nikome ne pada na pamet razmišljati o javnom prijevozu, koji bi smanjio broj auta i riješio pola problema.

I nije samo Čakovec u takvoj situaciji. Pogledajte zagrebačku metropolu, gdje su u teoriji svi autobusi, tramvaji i vlakići na raspolaganju, a ipak ljudi masovno upravljaju automobilima kako bi došli do centra grada. Rezultat? Gužve, beskrajne prometne kolone i bježanje iz grada glavom bez obzira. Kao da je vožnja autom postala moderni oblik meditacije – samo bez mira.

Sad se zapravo pitam kako će biti za nadolazeće blagdane, kada se svi opet sjate u grad – uključujući i gasterbajtere koji dolaze svojim automobilima. Ako je sad teško naći parking, zamislite tek kakva će to biti pomama!

Najveći je problem što država jednostavno ne razmišlja o javnom prijevozu. Kao da taj segment naše svakodnevice ne postoji ili nije vrijedan pažnje. Dok se porezi uredno ubiraju, strategija za smanjenje prometnih gužvi i pružanje kvalitetnih alternativa vozačima izostaje, a prometne frustracije samo rastu.

Grad Ljubljana posljednjih godina uspješno smanjuje broj automobila u samom centru šireći mrežu javnog prijevoza i uvodeći zone s ograničenim pristupom vozilima. Kod nas bismo mogli započeti s manjim, ali značajnim projektima koji će kvalitetnije povezati prigradska naselja, omogućavajući stanovnicima da svoje svakodnevne potrebe zadovolje bez potrebe za stalnim korištenjem automobila.

Objava Javni prijevoz, što je to? pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Adolf Hitler je u svojoj političkoj karijeri prije 2. svjetskog rata dvaput bio akter događaja vezanih za nasilje i sudski progon, ali je samo jednom osuđen na zatvor. Nakon neuspjelog Pivničkog puča, 8. i 9. studenog 1923., u Münchenu, Hitler je optužen za veleizdaju i pokušaj rušenja vlasti, te je osuđen na 5 godina zatvora. Međutim, zbog blagosti suda i političkih veza, odslužio je samo oko 8 do 9 mjeseci. Tijekom tog puča došlo je do oružanog sukoba s bavarskom policijom u kojem je poginulo 14 nacista, pučista i 4 državna policajca.

Drugi veliki krvavi događaj, Noć dugih noževa, od 30. lipnja do 2. srpnja 1934., bila je Hitlerova organizirana čistka političkih protivnika unutar vlastite stranke, uglavnom vodstva SA odreda i ostalih kritičara režima, u kojoj je ubijeno najmanje 85 ljudi. Nakon tog događaja, Hitler nije dobio nikakvu zatvorsku kaznu niti je bio osuđen. Naprotiv, on je čistku javno proglasio “mjerom državne samoobrane” i legalizirao vlastiti zločin, čime je učvrstio svoju apsolutnu vlast kao “najviši sudac njemačkog naroda”. Povijest nas je brutalno naučila da je ta “blagost suda” prema ranom nasilniku samo ohrabrila budućeg masovnog krvnika.

Danas u Hrvatskoj, sudovi u različitim predmetima pokazuju sličnu “blagost,” često koristeći nezaposlenost i niski socijalni status nasilnika kao olakotne okolnosti jače od samog djela. Slučajevi o kojima svakodnevno čitamo na stranicama crne kronike, pokazuju parodiju pravde. Sustav, umjesto da efikasno štiti žrtve, simboličnim kaznama šalje poruku da je nasilje u obitelji društveno prihvatljiv rizik ako si siromašan. Blagost suda prema počiniteljima nasilja, jer su korisnici socijalne pomoći ili nemaju vlastitih prihoda, potkopava pravdu, ohrabruje nasilnike i održava ciklus nasilja.

Takva tolerancija, u konačnici, ne samo da održava nasilje u začaranom krugu, već i šalje generacijama novih nasilnika istu tragičnu poruku koju je Hitler naučio 1924.: Sustav je, nažalost, na tvojoj strani dokle god izgledaš kao da zaslužuješ samo malo popravnog rada.

Objava Ugrizao sam ženu, ali sam bez primanja! pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Doživjeti 100 godina prava je rijetkost i privilegija koju tek poneki uspiju ostvariti. Krajem rujna u našem Međimurju izgubili smo gospođu Zlat u Siladi, rođenu Rajher, najstariju žiteljicu Kotoribe, svega mjesec dana prije nego što bi proslavila svoj 104. rođendan. Gospođa Zlata ostat će zapamćena ne samo kao najdugovječnija mještanka, nego i kao osoba čija je jednostavnost, optimizam i toplina svima bili prava inspiracija.

Ovog tjedna pozdravili smo i Augusta Košaka iz Vukanovca, također u 103. godini života. Augustovu vitalnost i nevjerojatan duh imali smo priliku vidjeti prije tri godine kad je slavio svoj okrugli 100. rođendan. Uz pjesmu i tortu, zaplesao je s umirovljenicima iz Gornjeg Mihaljevca, i pokazao da godine doista ne moraju biti prepreka za vedar duh i aktivan život.

U gornjem dijelu Međimurja, stotu su nedavno prešli Franjo Karlovčec, koji je svečano proslavio 104. rođendan, te Magdalena Novak iz Prekope, točnije iz dijela Herjakovčina, rođena 1924. godine.

Ono što me posebno impresionira jest činjenica da su svi oni do prije nekoliko godina bili vrlo vitalni i stalno u pokretu. Nijedan od njih se nije predao ni sa 70, ni sa 80, a ni sa 90 godina. Gustek je vozio traktor još do nedavno, dok je Karlovčec živio sam u Zaveščaku i svakodnevno se penjao uz strme drvene stepenice do gornjeg kata kuće.

Uvijek fizički vitalan je i Josip Panić iz Male Subotice, kojeg smo upoznali radeći priču o najstarijim Međimurcima. Svakodnevno vozi bicikl do trgovine ili pekarnice, vozi traktor, cijepa drva i koša travu ručnom kosom u voćnjaku.

-Tajna je u tome da ne smijete pretjerivati ni u čemu. Ni u jelu, ni u alkoholu, a pogotovo ne u suhomesnatim proizvodima. Ja već 30 godina ne jedem suhomesnato, ponekad se počastim. Jedem junetinu, piletinu i ponekad ribu. Alkohol rijetko pijem. Svi iz moje generacije koji su puno pili, sada su već otišli, rekao nam je Josip, još uvijek vitalan i s bistrim umom.

Josipova poruka je jasna: umjerenost i aktivnost nisu samo recept za zdravlje, već i ključ za dug život.

Objava Tajne vitalnosti do stote godine i dalje! pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Ako ste se ikad pitali kamo ide ovo naše društvo, samo svratite u kino – ne, stvarno, dođite pa pogledajte. Prije nego film počne, nakon što su vas već bombardirali s barem petnaest minuta reklama, spremite se na mini predavanje o tome kako biti “primjeran” gledatelj. Prije nekoliko godina pravila su bila jasna i kratka: isključite mobitel i šutite. Danas, pak, popis nije samo duži, već zvuči kao da vas pripremaju za Divlji zapad.

Naravno, osim što ste tu da budete dobra “ovca” i da ni u ludilu ne snimate film, ne smijete razgovarati glasno i vikati, a o nogama koje lupkaju po sjedalu ispred da i ne govorimo. Hranu jedite decentno, nikako je nemojte bacati po gledateljima. A ni piće nemojte prolijevati!

Dok sam gledala tu selekciju “kako ne biti zločest”, nisam se mogla oteti dojmu: jel’ ovo kino ili Divlji zapad? Ili možda neki zoološki vrt za neodgojene? Iako je na kraju sve izgledalo pristojno, jasno je da su im ta upozorenja potrebna, jer očito su prije doživjeli svašta.

A kako i ne bi, s obzirom na to da nema u javnosti prevelikih uzora, a najmanje od političara. Evo, za primjer, naš bivši ministar Vili Beroš dobio je posao neurokirurga u KBC-u Sestre milosrdnice. Bolnici koju je, gle slučaja, prije toga navodno financijski oštetio i za što se sada sumnjiči. Ali nitko od onih u povjerenstvu nije imao ništa protiv da upravo on dobije taj posao.

Ili su svi drugi kandidati imali slične optužnice ili je Beroš zaista najsposobniji naš stručnjak. Sumnjam u ovo prvo, ali što znam, možda je to novi standard u državi gdje optuženik dobiva posao kao nagradu za svoj “talent”. Dobrodošli u stvarnost naše male, ali divlje, džungle.

Objava Divlji zapad ili kinodvorana? pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Ležeći policajci na glavnim prometnicama postali su prava pošast koju nije lako opravdati ni s jedne strane. Da, sigurnost u prometu je važna, ali kad se promet usporava do te mjere da nastane zastoj, pitanje je koliko je to doista korisno.

Zamislite samo, iščašite koljeno negdje u Čestijancu i krenete prema Čakovcu u hitnoj, a na putu vas dočeka najmanje pet ležećih policajaca, svaki od njih kao novi izazov za bol i strpljenje. Bez obzira koliko pažljivo vozite, s njima je to nevjerojatna agonija i za vas i za one koji vam pokušavaju pomoći.

A što je s vatrogascima koji jure na požar ili intervenciju s velikom cisternom pune vode? Svaka sekunda im je dragocjena, a ležeći policajci na glavnim cestama djeluju poput podvala, usporavajući ih i potencijalno ugrožavajući nečiji život. Naravno, postoje druga, pametnija rješenja za smanjenje brzine i povećanje sigurnosti, ali ležeći policajci sve su češće postali fiksna i neučinkovita mjera kojom si samo stvaramo dodatne probleme, dodatnu frustriranost i dodatne zastoje.

Jedino pravo rješenje je više policije na cestama i strože kazne za one koji divljaju za volanom. Nijedan semafor ni ležeći policajac neće spriječiti te divljake da i dalje ugrožavaju sigurnost na našim cestama.

Isto tako, zanimljivo je kako se naši ljudi u Sloveniji voze po svim propisima, ni milimetar iznad ograničenja, dok Slovenci kod nas znaju da policije gotovo i nema pa isprobavaju brzinu kao na trkalištu, pogotovo u selima blizu granice. No čim prije stignu kući, opet voze savjesno i po pravilima. Ljudi se, nažalost, opamete tek kad ih se opali po džepu.

Smatram da novi semafori, nove kamere i dodatni hupseri nisu pravo rješenje problema. Treba zaroniti dublje i poraditi na iskonskoj prometnoj kulturi, onoj koja se gradi od malih nogu. To je naš glavni i dugoročni zadatak – učiti i odgajati generacije koje će na cestama biti odgovorne, pažljive i poštene. Sve ostalo je samo privremeno zakrpljivanje rupa na cesti sigurnosti.

Objava Ahh, ti ležeći, te kamere, ti semafori pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Na priču Viktora Vinka iz Jurovčaka ne možeš ostati imun. Čovjek koji se suočava s tako teškim izazovima, gubitkom obje noge i životom vezanim za kuću, doživio je bol i beznadnost. Ipak, smogao je snage da se izbori za sebe. Jer, kao što je često slučaj, tko će drugi ako ne sam za sebe i mrvica onih koji su ti najbliži. Ta unutarnja snaga, ta volja koja se ne predaje, pravi je primjer ljudske upornosti i vjere u bolju budućnost, čak i kad je sve protiv tebe.

U najvećim životnim nevoljama vidi se tko su ti pravi prijatelji, tko ti je podrška, a koga zanimaš samo onda kada im nešto treba od tebe. Nažalost, tek kad si na dnu, tek tada vidiš pravo lice svakog čovjeka. Tek onda možeš zbrojiti dva i dva i podvući crtu.

Treba li onda te lažne prijatelje i rodbinu mrziti? Vjerojatno bolje od toga ne znaju, vjerojatno nisu naučili, vjerojatno žive u svojem svijetu balona, gdje su samo sebi najvažniji. Ujedno nas i uče kako u životu ne treba ići. Preostaje nam onda samo da im se zahvalimo što su nas naučili tko nismo i zaboravimo ih jer nisu vrijedni ničije energije. Zato čuvajmo one koji nam pruže ruku kad je najteže, koji nas ne osuđuju u trenucima tame, već nas podupiru.

Viktorova priča podsjeća da su pravi prijatelji oni koji ostaju kad su drugi već otišli. Zato je mudra stara izreka: “Prijatelj se poznaje u nevolji”. Vrijednost takvih ljudi neprocjenjiva je i treba ih trajno čuvati.

Ova situacija također je poziv svima nama da budemo budni i osjetljivi prema onima u našem okruženju koji se bore sa svojim bitkama. Nije dovoljno samo gledati i komentirati, važno je djelovati konkretno. Male geste pažnje, poput uređivanja jednog puta ili izgradnje podesta, mogu potpuno promijeniti nečiji život i svrhu.

Objava Tek na dnu spoznaš prave prijatelje pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Napokon! Črno olje z Međimurja dobilo svoj festival! Trebalo je samo malo čekanja, ali bolje ikad nego nikad, zar ne? Barem to, kada ga nismo uspjeli zaštiti! Prije nas napravila je to Varaždinska županija! Usput rečeno, koji imaju još zaštićeno i varaždinsko zelje i varaždinski klipić. Dok mi u Međimurju, tu je malo druga priča, imamo zaštićeno samo meso s tiblice.

Inače, Hrvatska danas može biti ponosna na čak 51 proizvod čiji je naziv registriran u Europskoj uniji kao zaštićena oznaka izvornosti, zemljopisnog podrijetla ili zajamčeno tradicijski specijalitet. To nije mala stvar! Među njima su, uz već spomenute međimurske i varaždinske bisere, i baranjski kulen, bjelovarski kvargl, brački varenik, bračko maslinovo ulje, dalmatinska janjetina, panceta i pečenica, dalmatinski med i dalmatinski pršut, kao i drniški pršut. Tu su i goranski medun, cresko ekstra djevičansko maslinovo ulje, Istarski med i pršut, komiški rogač, korčulansko maslinovo ulje, krčki pršut i krčko maslinovo ulje, lička janjetina, krumpir i škripavac, ludbreški hren, lumblija, malostonska kamenica, meso crne slavonske svinje i turopoljske svinje.

Naravno, ne smijemo zaboraviti neretvansku mandarinu, novigradsku dagnju, ogulinsko kiselo zelje, pašku janjetinu, sol i sir, poljički soparnik, rudarsku greblicu, samoborsku češnjovku i bermet, slavonsku kobasicu i kulen, kao i zagorski štrukli i bagremov med. Da ne nabrajamo previše, većina proizvoda nosi svesrdnu podršku svojih regija, čuvajući nasljeđe i okus Hrvatske.

Dakle, dok se črno olje iz Međimurja konačno šepuri na svom festivalu, podsjetimo se da je ovo samo dio šarene palete tradicije i kvalitete koju nam Hrvatska pruža. A što je najvažnije, sve je to naša domaća priča, začinjena duhom i okusom koju ne može zamijeniti nijedan brzinski proizvod masovne proizvodnje. Zato vrijedi slaviti i čuvati svaki takav dragulj.

Vidimo se na festivalu, dođite, kušajte i uživajte u črnom olju, ali i u svim ostalim proizvodima koje donosi ovaj naš lijepi kraj!

Objava Črno međimursko olje napokon izlazi iz sjene pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

U svakodnevnom životu često i ne razmišljamo o tome koliko mikroplastike unosimo u sebe kroz proizvode koje koristimo, a koji su prepuni plastike ili pakirani u plastičnu ambalažu.

Primjerice, ulje koje kupujemo često dolazi u plastičnoj boci, a iako nije vidljivim okom, mali plastični ostaci mogu se prenijeti u hranu kod kontakta. Isto vrijedi i za kreme koje koristimo za njegu kože. One su gotovo uvijek u plastičnim posudicama, a često sadrže i mikroperlice koje služe kao abrazivi, ali, nažalost, ulaze u okoliš i naš organizam.

Voda u plastičnim bocama također je izvrstan prenosioc mikroplastike. Istraživanja pokazuju da male plastične čestice iz samih boca, naročito ako se boca višekratno koristi ili izlaže suncu i visokim temperaturama, dospijevaju u vodu koju pijemo. Isto tako, zubne paste često sadrže mikročestice koje služe za čišćenje i izbjeljivanje, no one, nakon izbacivanja kroz ispiranje, ulaze u kanalizaciju i dalje u okoliš.

Osim ovih primjera, kuhinjski predmeti poput plastičnih dasaka za rezanje i pribora za jelo također polako i neprimjetno oslobađaju sitne plastične čestice koje ulaze u okoliš i potencijalno u hranu.

Sintetička odjeća, posebice sportska i ona od poliestera ili najlona, pri pranju ispušta ogromnu količinu mikrovlakana koja dospijevaju u vodene tokove. To su samo neki od svakodnevnih predmeta kroz koje mikroplastika ulazi u naš životni prostor i tijelo.

Svakodnevno korištenje plastične ambalaže za voće, povrće, gotove obroke, ali i jednokratnih plastičnih čaša, tanjura i pribora dodatno povećava izloženost mikroplastici.

Sve su to situacije koje nam pokazuju koliko mikroplastika zapravo ima mjesta u našim životima, a da toga nismo ni svjesni. Stoga sljedeći put, kada kupujete odjeću ili pak kozmetiku, pažljivo pročitajte etiketu od čega je odjeća napravljena i obratite pozornost na ambalažu.

Objava Sitna plastika, nevidljivi neprijatelj pojavila se prvi puta na mnovine.hr.