Ako je vjerovati izjavama američkog predsjednika Trumpa, Iran se odriče nuklearnog oružja, što je do sada godinama bio teški kamen spoticanja na Bliskom istoku. Osnovno je pitanje koliko je istine u tome.
Pokazuju se i granice američke vojne moći. Iako slabiji i vojno poražen, Iran je uspio pronaći način da se suprostavi superiornoj vojnoj sili. Zatvaranjem Hormuškog tjesnaca ima svojevrsni monopol na oko dvadeset posto svjetske energije, što dovodi do skupe energije u cijelom svijetu.
Zatim, raketiranjem američkih baza u okolnim državama uz domet raketa od 2000 do 4000 kilometara, posredno ucjenjuje Ameriku jer susjedne zemlje ne mogu dugo izdržati teror Irana, a Amerika ne može mnogo učiniti. Po načelu “oko za oko“ vojno vodstvo Irana pokazuje da će uništavati energetska i druga postrojenja petnaestak susjednih država gdje su američke baze, ako to počne činiti Amerika u Iranu. I ne samo to, spreman je uništiti kompletnu infrastrukturu modernih tehnologija svojim raketama.
Na taj je način Trump bio prisiljen stati, te zaprijetiti Izraelcima da ne napadaju naftna polja. Granice vojne moći tako su odjednom postale vidljive, a čini se da će i ostati vidljive.
Dok u Americi traju prijepori kako ovaj rat privesti kraju jer Trumpu ističe vrijeme, sve se više nazire moć i nemoć njegove politike. Za sada je jasno da Trump ne želi ostati u povijesti kao poražena strana usprkos vojnoj moći, te čini se priprema protuudar.
Prema vojnim analitičarima, sprema se udar na otok Karg, koji je žila kucavica za iransku naftu. Njegovim vojnim zauzimanjem, Trump bi mogao kontrolirati i pritiskati Iran godinama, jer bi plovidbu Hormuzom uvjetovale dvije strane, a ne samo Iran.
Ako počne okršaj na teritoriju Irana, pitanje je kako će to završiti, Iranu onda postaje cilj držati što duže ratnu napetost. Što će rat duže trajati, Iran će rasti, pogotovo ako se zna da već dobiva pomoć od svojih saveznika, od Rusije, a možda i Kine. Smatra se da uskoro može proizvoditi od 300 do 500 raketa mjesečno iz vlastite proizvodnje, krive su procjene da je Iranu ostalo samo oko tisuću raketa.
U stvari, Iran bi postupio posve racionalno ako bi se odrekao nuklearnog oružja u zamjenu za dugotrajni mir i međunarodnu stabilnost, jer mu je ono samo stvorilo probleme.

Objava Granice vojne moći pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Općina Donji Kraljevec poziva sve zainteresirane na svečano predstavljanje knjige „Rana povijest Donjeg Kraljevca“, autora Josipa Šimunka, koje će se održati u ponedjeljak, 22. prosinca 2025. godine, s početkom u 17 sati, u Centru dr. Rudolfa Steinera u Donjem Kraljevcu.

Knjiga donosi sustavan prikaz ranog razvoja Donjeg Kraljevca te predstavlja vrijedan doprinos istraživanju i očuvanju lokalne povijesti.

Predstavljanje knjige „Rana povijest Donjeg Kraljevca“

Autor Josip Šimunko kroz pisani rad obrađuje nastanak i povijesne okolnosti ovog područja, nudeći čitateljima dublji uvid u korijene mjesta i njegov povijesni identitet.

Na predstavljanju će knjigu osobno predstaviti sam autor, a događanje je otvoreno za sve koji žele bolje upoznati bogatu prošlost Donjeg Kraljevca.

Organizatori pozivaju mještane i posjetitelje da se pridruže ovom kulturnom događanju i zajednički obilježe izlazak vrijednog povijesnog izdanja.

> Božićni sajam u Kotoribi donosi bogat program i dolazak Djeda Božićnjaka

Objava Josip Šimunko predstavlja knjigu o ranoj povijesti Donjeg Kraljevca pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Osnovno pitanje koje danas postaje sve važnije u odgoju djece je hoće li zakonski propisi i regulacija Europske unije zaštititi djecu od negativnog utjecaja AI, ili će ta odluka zaustaviti razvoj tehnologije na svoju štetu.
Na snazi u EU je postupna primjena Akta o umjetnoj inteligenciji, no pojedini zastupnici predlažu i strože mjere. Tako je Odbor za unutarnje tržište i zaštitu potrošača predložio je da mlađi od 16 godine ne bi smjeli biti na društvenim mrežama te minimalnu dob od 13 godina za pristup društveno mreži. Još nije jasno kako će se u novim propisima snaći države.
Prema dosadašnjim istraživanjima istraživača s MIT Media Laba, kojima ne bi trebalo zanijekati meritornost, korištenje umjetne inteligencije u dječjoj dobi može oslabiti veze u mozgu i smanjiti napor.čime se smanjuje kreativno i kritičko razmišljanje. Istraživači su taj proces nazvali „kognitivni dug“ koji će se osjetiti kasnije tijekom života i uj procesu učenja.
Psiholozi naglašavaju da dijete do dvije godine starosti uopće ne bi smjelo gledati u ekran, a u školskoj dobi samo dozirano, najviše sat i pol. Pojašnjava se da djeca zbog korištenja ekrana televizora ili računala imaju problema s govorom, ne znaju govoriti.
Poteškoće u koncentraciji već su postale legendarne, kao i motorički nemir djece te problemi u ponašanju. Uz to, zbog gledanja igrica djeci nije strano laganje i podmetanje grubih spački drugoj djeci jer samo ponavljaju scene iz igrica, ne shvaćajući koliko je to pogubno za emotivni razvoj. Pada i interes za nastavu, koja im postaje glupa i dosadna uz gubitak samokontrole.
S druge strane, pojedini stručnjaci smatraju da će zbog strogih propisa u EU doći do promjene vlasništva digitalnih tvrtki koje će biti prodane Americi ili Kini, a s njima će otići i stručnjaci, što će oslabiti EU.
Upravo ovih dana EU predlaže odgodu i pojednostavljenje nekih pravila o AI, kibernetičkoj sigurnosti odgodu Akta o umjetnoj inteligenciji. Razlog je strah da se ne zaostaje u razvoju digitalnih tvrtki u EU i njihova konkurentnost.
Konkretno, rok za usklađivanje s Aktom o umjetnoj inteligenciji pomaknut je do kraja 2027. godine. Uz ostalo, Komisija EU predlaže uvođenje „digitalnog poslovnog novčanika“. Kako bilo, svijet treba pravila digitalnog ponašanja, jer prijeti divlji istok i divlji zapad.

Objava Hoće li svijet slijediti Europu? pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

U subotu, 15. studenoga, održana je u Donjem Kraljevcu promocija nove knjige Josipa Šimunka posvećene povijesti javnog zdravstva u Općini Donji Kraljevec.

Promocija je održana u 17 sati u Centru dr. Rudolfa Steinera okupili su se svi oni koje zanima povijest razvoja zdravstvenog sustava na području Međimurja.

Josip Šimunko, poznati novinar Međimurskih novina, komentator i publicist s bogatom tradicijom istraživačkog rada, predstavio je svoje novo izdanje. Kao član Matice hrvatske Ogranak Čakovec, jedan od inicijatora formiranja Zrinske garde Čakovec i veteran Domovinskog rata, Šimunko se kroz dugo vreijeme svojega stvaralaštva etablirao kao pouzdanog promidžbenika međimurske i hrvatske kulture i povijesti.

Promociju je otvorio načelnik Miljenko Horvat ujedno i izdavač a za glazbeni dio pobrinuo se saksofonist Krunoslav Lajtman.

Promocija knjige bila je dio kulturnog angažmana Općine Donji Kraljevec koja je prepoznala vrijednost ovoga rada kao značajnog doprinosa lokalnoj baštini. Nova knjiga predstavlja rezultat dugotrajnog i savjesnog istraživanja njezina autora, koji je do sada objavio dvadesetak knjiga i stručno-znanstvenih radova te mnoštva likovnih osvrta i kataloga.

“Razvoj javnog zdravstva u Općini Donji Kraljevec” pristup je kojem Šimunko donosi nove perspektive u razumijevanju kako se zdravstveni sustav razvijao na lokalnoj razini, isprepletajući pritom široke povijesne kontekste s ponos vrijednim detaljima iz povijesti samo Donjoga Kraljevca. Kroz obimnu analizu, autor pokazuje kako je zdravstvo kao institucionalna grana razvijane na području Općine slijedom društvenih promjena i potreba stanovništva.

Za Šimunka, kojega stanovnici Donjega Kraljevca poznaju kao stalnog istraživača lokalnih tema, ova promocija predstavlja nastavak njegova dugotrajnog doprinosa očuvanju i promociji lokalne kulturne i povijesne baštine, čime se dodatno afirmira kao vrijedan partner Općini u njenim ciljevima očuvanja identiteta zajednice.

Fotogaleriju pogledajte ovdje: Jožica Šimunko promocija knjige

Foto: Mario Golenko

Objava Promocija knjige “Razvoj javnog zdravstva u Općini Donji Kraljevec”  pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

U Centru Rudolfa Steinera u Donjem Kraljevcu će u subotu, 15. studenog, u 17 sati biti predstavljena knjiga Josipa Šimunka „Razvoj javnog zdravstva u Općini Donji Kraljevec“. 

Knjiga obuhvaća povijest javnog zdravstva od kraja devetnaestog stoljeća sve do danas. 

Nakon Prvog svjetskog rata u bivšem kotaru Prelog je službovao kotarski liječnik Kamilo Kniewald, koji vodi borbu protiv pjegavca, španjolske gripe i zaraznih bolesti uz edukaciju stanovništva, a u Prelogu  djeluje Očna bolnica.

Prije Drugog svjetskog rata u Međimurju djeluje ukupno 14 liječnika, međutim, samo su tri bila stalno aktivna u bolnici u Čakovcu. Bile su aktivne i četiri ljekarne; u Čakovcu, Prelogu, Donjoj Dubravi i Štrigovi. ( D. Roža, F., Jalšovec, 1986./10 ).

Nakon Drugog svjetskog rata trebalo je desetak godina da zdravstvo dosegne određene standarde u donjem Međimurju, borbu protiv trahoma vodi Očna bolnica u Prelogu. Početkom šezdesetih započinje novi razvoj zdravstva u Međimurju reorganizacijom i razvojem zdravstva te izgradnjom nove čakovečke bolnice.  

U Donjem Kraljevcu je 1963. godine otvorena nova zdravstvena ambulanta koju vodi doktor Stjepan Besednik, koji je ostavio duboki trag u razvoju zdravstva u Donjem Kraljevcu i okolnim selima te dijelom u Goričanu.

Tek od 1984. godine u ambulantu dolazi doktorica Ljiljana Fujs, tako da u ambulanti rade dva doktora, a 1993. godine dolazi doktor Željko Kovač, koji zamjenjuje doktora Besednika.

Na mjesto Ljiljane Fujs koja 2024. godine odlazi u zasluženu mirovinu, dolazi doktorica Kristina Poljak iz Svete Marije.

U ambulanti Donji Kraljevec koja obuhvaća i zubnu ambulantu, je radilo četrdesetak medicinskih sestara i tehničara. Posebno dobro ambulanta Donji Kraljevec funkcionirala je u vrijeme korone, uz stalna dežurstva svih zaposlenih.

Knjigu će predstaviti autor Josip Šimunko, nakladnik je Općina Donji Kraljevec. 

> Donja Dubrava dobiva novu zubarku: Stiže dr. Ivana Najman!

Objava Tko su liječnici koji su Donjem Kraljevcu donijeli modernu medicinu? pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Stigla je jesen, godišnje doba kada svijet ubrzava, a vijesti i događaja je toliko da ih je teško i pratiti. Nekako po strani ostaju promišljanja i teme koje javnost i građani manje žele čuti. Riječ je o nejednakosti šansi koja je generirana generacijama, a koja je duboko skrivena iz više razloga, pa se o njoj i ne zna mnogo. Čak toliko da se podaci doživljavaju kao svojevrsno iznenađenje, što zapravo znači da je nejednakost šansi izvan dosega promišljanja.

Istraživanja na temu socijalne mobilnosti nerijetko donose pomalo iskrivljenu sliku, jer se zapostavlja generacijska sinergija, a ona je izuzetno važna.

Prema nedavnom istraživanju njemačkog sociologa Michaela Hatmanna koji je istraživao socijalnu mobilnost u Njemačkoj u zadnjih 150 godina, čini se da je socijalna mobilnost više mit nego stvarnost. On je ustanovio da se socijalna elita društva obnavlja na razini od čak 80 posto iz tri do četiri posto postojeće društvene elite. Usprkos velikom napretku i bogatstvu društva na kulturnom, socijalnom i drugim planovima, u zadnjih stotinu godina socijalna mobilnost je porasla veoma malo, samo mizernih 2,5 posto! Doduše, zbog općeg trenda da se ženska djeca školuju, danas je među elitom nešto više žena, no niti izdaleka da bi bile ravnopravne s muškarcima.

Da stvar po socijalnu mobilnost bude gora, zbog većeg broja radničke djece koje završavaju akademski stupanj obrazovanja, pomalo se povećava njihov broj u takozvanoj elitnoj skupini upravljača, no samo do 2,5 posto i to na način da istiskuju takozvani srednji stalež.

Ispada da je društveno porijeklo i dalje važnije od uspjeha u obrazovanju. Takozvani top menadžeri potječu četiri petine iz elitnih krugova, dok akademski obrazovanja djeca radnika zauzimaju manje važne položaje. Konkretno, dijete elite koje je završilo doktorat ima čak 1700 posto veće šanse da postane top menadžer prema radničkom djetetu s doktoratom!

Nazire se i ključna nejednakost uvjetovanja položajem u društvu. Dok djeca elite postaju akademski građani u oko 80 posto slučajeva, tek svako peto radničko dijete završi studij jer ostali naprosto ne studiraju. Zbog  brzog razvoja novih tehnologija, možda se ovi stoljetni trendovi promijene, no to ne znamo, kao i utjecaj nejednake mobilnosti na društva.

Objava Mit o socijalnoj mobilnosti pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Rasprava o boljem životu nametnuta u javnosti sigurno je aktualna tema koja ipak ostaje po strani. Konkretno, jedni ekonomisti tvrde da se u socijalizmu bolje živjelo nego danas u Hrvatskoj, a drugi negiraju.

Ekonomisti svoje izračune temelje na BDP-u u zadnjih pola stoljeća u Hrvatskoj. U socijalizmu je rastao po prosječnoj stopi od oko četiri posto godišnje. Nakon demokratskih promjena i nametnutog Domovinskog rata, stopa rasta društvenog proizvoda se gotovo prepolovila, kreće se oko dva do tri posto. Ukratko, a da se ne navode brojni razlozi, nismo bili pripremljeni za grubi kapitalizam, uz učinjene pogreške u razvoju. Zbog toga dio ekonomista s doktorskim titulama tvrdi da se u socijalizmu bolje živjelo. Obzirom da je ta tema nametnuta baš sada, očito je da ima i političke konotacije.

No odavno se takozvani bolji život ili standard kroz zadovoljstvo građana ne mjeri samo prema BDP-u, već i drugim mnogo boljim pokazateljima. Naime, jedno je akademska i javna rasprava na tu temu, a drugo stvaran život. Da danas pitamo ljude ljude žele li se vratiti u socijalizam, sigurno bi rekli ne, jer ondašnji socijalizam nije ono što danas pod tim razumijemo, ali i današnji kapitalizam nije ono što su ljudi željeli.

No nije sve tako jednostavno kako se čini, na što pokušava odgovoriti ljevičarski filozof Slavoj Žižek. U svojem najnovijem tekstu „Mrtvi ljudi na živom internetu“ pokazuje da pojava umjetne inteligencije danas spašava kapitalizam ili ono što je od njega ostalo, jer nam je život reguliran algoritmima u svakom pogledu, od banaka do medicine. Početni internet zamišljen je kao otvorena autocesta, no danas vlasnici globalnih mreža  kontroliraju sav život, pa smo u neku ruku postali zamorci umjetne inteligencije svih vrsta, čak i obične prijevare o zaradama, koje su aktualne ovih dana.

U svojem zaključku Žižek navodi da je jedini način da se izvučemo iz ralja strojnog kapitalizma umjetnih mreža naša nesavršenost i da nas zbog toga trebaju strojevi. Jer se bez nas ljudi ne bi mogli dalje razvijati, naime i oni su nesavršeni. Čini se da je zbog toga već započela idejna i stvarna borba ljudi protiv megakompanija koje su zapravo vlasnici mreža, jer ljudi ne žele zacementirani i grubi kapitalizam koji živi od naših osjećaja i kontrolira naš „bolji“ život.

Objava Rasprava o boljem životu pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Ne tako davno ondašnja Rusija je ponudila Zapadu odnosno Americi da želi postati dio NATO saveza, no glatko je i s podsmijehom odbijena. Je li to bila provokacija ili ne, danas je svejedno. Kao što je kolonijalizam i višestoljetna eksploatacija Istoka od strane zapadnih sila odavno mrtva, tako je i takozvana globalizacija, traganje za što većim profitom i seljenje industrije na Istok, zabila zadnji čavao u dominaciju Zapada.

Danas, trideset godina kasnije, rođen je novi svjetski poredak, povijesni obrat nakon pet stoljeća dominacija Zapada.

Susret čelnika Kine, Indije i Rusije u Šangaju ovih dana samo je potvrdio novi geopolitički smjer kojim ide višepolarni svijet. Brzini promjena doprinio je i američki predsjednik Trump, svojim nametanjem carina svijetu i pokazivanjem mišića Indiji da ne uvozi naftu iz Rusije, ne shvaćajući da mora učiti od povijesti. No to je samo jedan kamenčić na putu novog svjetskog poretka.

Najvažniji dokument Šangajske organizacije zemalja je sporazum o energetskoj suradnji Rusije, Indije i Kine do 2030. godine, jer on znači mnogo više od običnog sporazuma. Nakon energetske suradnje dolaze i drugi vidovi suradnje. Prema usvojenoj deklaraciji, dolaru je u Kini, Rusiji i djelom Indiji odzvonilo, koriste se domaće valute. Zemlje BRICS-a danas drže oko 40 posto svjetskog gospodarstva ako se to mjeri odnosom prema dolaru. Kao i obično, tek će se vidjeti što taj sporazum znači, no jasno je da se ponosna Indija nakon stoljeća kolonijalizma ne da ucjenjivati od nikoga, pa je to i jasna povijesna pouka, ne samo Americi i Trumpu, već i Europi.

Ipak, možda važnija čini se donesena političko sigurnosna deklaracija o militarizaciji svemira i protiv globalne raketne obrane. Po toj deklaraciji, smatra se neprihvatljivim “osigurati vlastitu sigurnost na račun drugih država“ te se zalažu za razoružanje svemira i međunarodni sporazum o tome. To je zapravo platforma za buduće djelovanje. Naime, Kina i Rusija definitivno namjeravaju postati novi bipolarni centar svijeta i važno im je osigurati neutralnost Indije. To je međutim i priznanje nemoći atomskog oružja koje je naprosto preopasno i više ne može osigurati sigurnost samo po sebi, što znači novu utrku u naoružanju, ali i određenu licemjernost Istoka. Ipak, svijet s više centara moći bolji je od jednog centra moći.

Objava Više centara moći bolje je od jednog pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Već sedamdeset godina se u svijetu na različite načine eksperimentira s mogućnošću nepresušne energije dobivene nuklearnom fuzijom, no za sada još nitko nije uspio napraviti fuzijski reaktor koji bi proizvodio više energije nego što je troši.
To nije samo pitanje prestiža već i pitanje tehnološke nadmoći, pogotovo za supersile SAD i Kinu, koje žele biti prve i u istraživanju svemira. Doduše, među znanstvenicima ima i pesimista koji smatraju da je nuklearna fuzija još daleko od sadašnjih mogućnosti čovječanstva.

Od početka ove godine utrka za fuzijom, svetim galom energetike, polako ulazi u završnu fazu. Ukoliko se ostvari, to bi značilo gotovo nepresušan izvor energije i sasvim novu tehnološku paradigmu čovječanstva, što bi omogućilo čak i dulja svemirska putovanja i osvajanja svemira.
Vlada SAD-a već pomaže u financiranju osam projekata vezanih za fuzijske reaktore. Trenutno najambiciozniji projekt fuzijskog reaktora gradi se u američkoj državi Virginiji, gdje tvrtka CFS gradi prvi fuzijski reaktor za koji vjeruje da će proizvesti više energije nego što se u njega ulaže.

Ono što najviše privlači pažnju su zadani rokovi komercijalizacije. Predviđeno je da bi prva energija iz fuzijskog reaktora potekla već za pet do deset godina, odnosno od 2030. godine. No prva plazma, riječ je o tokamaku, trebala bi poteći već iduće 2026. godine iz eksperimentalnog fuzijskog reaktora SPARC koji gradi ista kompanija. Zanimljivo je da reaktorska posuda s magnetima za održavanje plazme ne bi bila šira od sedam metara.
Glavni takmac je Kina, koja pokušava izgraditi nuklearni fuzijski reaktor uz nešto drugačiju tehnologiju. Za samo tri godine izgradila je vlastiti tokamak, a stručnjaci smatraju da je više napredovala u istraživanju nego SAD. Oko 2035. godine Kina namjerava isporučivati električnu energiju iz fuzijskih elektrana. Nedavno je javno objavljen podatak da je jedan kineski tokamak, gradi ih se više, održao plazmu punih 17 minuta na temperaturi od 70 milijuna stupnjeva Celzijevih.

Kako bilo, utrka zbog tehnološke nadmoći u punom je zamahu. Da ne bi zaostali u razvoju, u Americi su počeli razvoj fuzijskog reaktora i s laserima. Koja će tehnologija pobijediti za sada je nejasno, kao i gdje je tu europski projekt ITER u kojemu sudjeluje i naš institut „Ruđer Bošković“.

Objava Fuzija samo što nije pojavila se prvi puta na mnovine.hr.

Ovih dana započelo je rušenje kompleksa „Varteksa“, jednog od divova tekstilne industrije u dvadesetom stoljeću, koji je svojedobno zapošljavao do 12.000 radnika. „Varteks“ je (kao i MTČ prije toga) uništen zbog više razloga, jedan od ključnih je rukovođenje, pogotovo neposredno prije pretvorbe i privatizacije. Naši tekstilci naprosto nisu mogli konkurirati tekstilcima iz Kine i azijskih zemalja, a nije bilo dovoljno poticaja ni mudrosti za razvoj visoke mode i slično. Mnogi su stariji građani Međimurja svoja odlična odijela kupovali u prodavaonici „Varteksa“ u Čakovcu kao jednoj od čak 180 prodavaonica tog diva, pa i danas osjećaju žal za tim minulim vremenima.
Ono što je ostalo nepoznato javnosti jest podatak da je tvornica koja se danas naziva „Varteks“, a prije „Tivar“, lako mogla biti izgrađena u Donjem Kraljevcu. Osnivači su bila dva brata tvorničara iz Brna, Rudolf i Ernst Stiassny, koji su nakon završetka Prvog svjetskog rata, 1918. godine, tražili najbolju lokaciju za tvornicu. Glavni kandidati bili su Varaždin i Donji Kraljevec zbog izgrađene željezničke pruge.
Pregovori, koji su trajali jako dugo u Donjem Kraljevcu, propali su jer seljaci nisu htjeli prodati svoju zemlju uz prugu, kako je kasnije pojašnjeno, no to možda nije bio pravi razlog. Iz kasnijeg ponašanja Stanka Štefoka, člana Narodnog odbora za oslobođenje Međimurja i netrpeljivosti prema Peri Magdiću, političaru i gradonačelniku Varaždina, vidi se da je Štefok bio duboko povrijeđen jer je Magdić jednostavno bio brži i lukaviji te je dao ponudu koju tvorničari nisu mogli odbiti. Pogotovo kad se saznalo da je Magdić dioničar nove tvornice, kao i njegov brat. Naime, Magdić je isposlovao da budući „Tivar“ neće plaćati poreze gradu Varaždinu tri godine.
Stanko Štefok na političkom skupu u Ivancu zbog toga izgovara: „Bilo tko drugi, samo ne Pero Magdić, osoba koja je najomraženija u Međimurju.“ Pero Magdić bio je pravaš, no razlozi netrpeljivosti bili su i privatni. Danas je to povijest, no iz nje možemo nešto naučiti.
Sudbina gospodarskih divova jest da se rađaju i umiru; tekstilne tvornice bile su važne zbog prijelaza iz poljoprivrede u industriju. Danas je vrijeme novih tehnologija, iako nam i dalje treba odjeća. U Donjem Kraljevcu u zamahu je metalna industrija.

Objava Sudbina divova u vremenu pojavila se prvi puta na mnovine.hr.