Povijesni kalendar: uništavanje ozonskog sloja kao potencijalna katastrofa okoliša

ozonski sloj
Slika najveće ozonske rupe nad Anarktikom ikad snimljema (2006. godina) i polarni stratosferski oblaci, Foto(2): Autor Alan Light from Charlotte, USA. At Commons: Alan R Light (razgovor · doprinosi) - Nacreous Clouds over the NASA Radome -4-, CC BY 2.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=14503960

– Po prvi put u svom životu sam vidio obzor kao zakrivljenu liniju. Bio je naglašen tankim rubom tamno plave svjetlosti, našom atmosferom. To očito nije bio „ocean“ zraka, koko mi je bilo rečeno mnogo puta u mom životu. Bio sam prestrašen njenom krhkom pojavom, izjavio je 1988. godine njemački astronaut Ulf Merbold.

Naša atmosfera se sastoji od 5 slojeva: troposfera, stratosfera, mezosfera, termosfera, egzosfera.

U drugom sloju, stratosferi, koja leži između 12 i 50 km iznad Zemljine površine, nalazi se ozonski sloj, neophodan za naš život.

Sloj atmosfere bogat plinom ozonom štiti nas od štetnih ultraljubičastih (UV) zraka koje su sastavni dio Sunčeve svjetlosti.

Te zrake oštećuju ljudsku kožu i DNK, izazivaju rak te općenito štete zdravlju, kako kod ljudi tako i kod životinja, a sama fotosinteza bi bila onemogućena.

Uništavanje ozonskog sloja predstavlja jednu od potencijalnih katastrofa okoliša.

Premda je količina ozona u atmosferi relativno mala, njegova važnost za život na Zemlji je ogromna.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su otkrili da se ozonski sloj prorjeđuje te da se u proljeće nad Antarktikom i Arktikom pojavljuju ozonske rupe (područja sa smanjenim sadržajem ozona).

Kemičari to pripisuju ljudskom djelovanju odnosno ljudskoj emisiji klorofluorougljika (CFC, također poznati pod nazivom freoni) i halona.

Devedesetih godina te su rupe postajale sve veće. Kako bi se spriječilo pogubno djelovanje ozonskih rupa na život na Zemlji, međunarodna zajednica ulaže velike napore da se emisija CFC-a svede na minimum.

Na današnji dan, 16. rujna 1987. godine u kanadskom gradu Montreal, donesen je Montrealski protokol u kojem se zemlje potpisnice obvezuju na smanjenje uporabe freona za 50%.

Protokol je od tada prošao 9 revizija, a rezultati su itekako vidljivi.

Ozonski omotač iznad Antarktike polako se počeo oporavljati. Klimatska predviđanja procjenjuju povratak ozonskog omotača na tom području između 2050. i 2070. godine.

Zbog svoje opće prihvaćenosti i provedbe, protokol je jedinstven primjer iznimne međunarodne suradnje te možda i najuspješniji ugovor takve vrste.

Ovaj ozonski ugovor je ratificiralo 196 država i Europska unija, što ga čini, uz Protokol iz Kyota koji je usmjeren na smanjivanje emisije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova, prvim univerzalno ratificiranim ugovorom u povijesti Ujedinjenih Naroda.

– Gledajući iz staze oko Zemlje, začuđuje vas nježni plavi luk obzora – Zemljina tanka atmosfera koju vidite tangencijalno. Možete razumjeti zašto više ne postoji nešto kao što je lokalni problem okoliša. Industrijski otrovi, plinovi staklenika, te tvari koje napadaju zaštitni ozonski sloj krajnje su neznalice pa ne poštuju granice. One su posve gluhe na pojam nacionalnog suvereniteta. I stoga, zbog gotovo mitskih moći naše tehnologije (i prevladavanja kratkoročnog probitka), mi počinjemo, na razini kontinenata i cijelog planeta, predstavljati sami sebi opasnost. Jasnije rečeno, ako će ti problemi biti riješeni, to će zahtijevati zajedničko djelovanje mnogih nacija tijekom mnogo godina, rekao je astronom Carl Sagan u svojoj knjizi još 1994. godine.

I bio je u pravu.

 

Izvor: Wikipedia, Plava toka u beskraju: budućnost čovjeka u svemiru (Carl Sagan, 1994.)

Ostavi komentar