Povijesni kalendar: norveški model odnosa s Europskom unijom, isplati li se članstvo?

norveška
Norveška, Ilustracija, Foto: Pixabay

‘Sjedinjeni i odani sve dok (planina) Dovre ne padne’, geslo je države iz Nordijske regije Sjeverne Europe, jedne od najrjeđe naseljenih država Europe.

Po političkom poretku ustavna monarhija i parlamentarna demokracija, Norvešku ukupno nastanjuje 5,2 milijuna stanovnika, a krajem 2. svjetskog rata doživljava nagli gospodarski rast koji je prvenstveno započeo industrijalizacijom pomorskog prometa i trgovine, a kasnije se nastavio eksploatacijom nafte i prirodnog plina.

Treća najbogatija država svijeta po monetarnoj vrijednosti te peti najveći izvoznik nafte i jedina država koja je dvaput na referendumu odbila ulazak u Europsku uniju.

Na današnji dan 1972. godine norveški narod prvi puta rekao je ‘NE’ Europskoj uniji. Prvi puta je bila vidljiva duboka podijeljenost norveškog društva i prijezir prema prevladavajućim odlukama iz Bruxellsa. Isti ishod je imao referendum 1994. godine.

Danas Norveška ulazi u Europski ekonomski prostor te je dio jedinstvenog tržišta, no politički nije. Norveški model u odnosima s Bruxellesom je najsveobuhvatniji bilateralni sporazum kojega je bogata zemlja s europske periferije potpisala.

Norveška je suosnivač UN-a, NATO-a, Vijeća Europe i ostalih značajnih organizacija. Iako nisu članica EU-a, dio su procesa europske integracije te se većina europskog zakonodavstva slijedom sporazuma o Europskom ekonomskom prostoru primjenjuje u Norveškoj.

To im je omogućilo regrutiranje radnika iz cijele Europe što je veoma značajno za poljoprivredu i industriju. No, norveški diplomati ne sjede za briselskim stolom i ne sudjeluju u konačnom donošenju odluka, pa moraju djelovati ‘iz pozadine.’

Norveška jest dio Schengena, sudjeluje u zajedničkoj antiterorističkoj borbi Unije, zajedničkoj obrani i istraživanjima. Kao i ostale države EU, prihvaća izbjeglice i azilante, no najbitnije norveške ekonomske grane, poljoprivreda i ribarstvo ne ulaze u sporazum.

Upravo Norveška 1994. godine zbog straha ribara nije postala dio Europske unije. Norveški ribari strahuju da bi ulaskom u Uniju u Norvešku dolazile strane koćarice te izlovljavale njihovu ribu. Načelo jednakog pristupa brodica svakako im nije odgovaralo jer bi domaće ribarstvo bilo ugroženo slobodnim dolaskom i izlovom norveške ribe od stranca. Treba spomenuti da je norveška obala duga 2000 kilometara.

U pregovorima s Unijom Norvežani imaju jedan iznimno jak ‘adut’ jer je najveći zapadnoeuropski proizvođač energenata (nafte i plina).

Europa je svjesna da će još dugo u budućnosti trebati energiju od Norveške. Također, njihovo tržište je znatno drugačije od drugih europskih zemalja.

O temi EU regulacija, Norveška je često ‘pokazala zube.’ Kada su pokušali primorati Norvežane 2016. godine da prihvate direktivu EU-a o zdravlju, sigurnosti i zaštiti okoliša vezanu uz eksploataciju energenata na moru, oni su ih ‘lagano odbili.’

Veoma slična priča, kao i kod ribarstva, je u i poljoprivredi koja također ne ulazi u sporazum s EU.

Iako je norveški narod duboko podijeljen po pitanju EU-a, oni su jedna od zemalja koja najviše financijski pridonosi UN-u i njihovim međunarodnim misijama te su također jedna od najrazvijenijih država svijeta.

Za usporedbu, na spomenutim je izborima izašlo 79% norveškog stanovništva (na izborima 1994. čak 89%!), dok je na referendumu o pristupanju Hrvatske u EU izašlo svega 43,51% stanovništva.

Može li Hrvatska i ostale zemlje nešto naučiti iz tzv. norveškog modela? Koliko zapravo naša zemlja ima koristi od Europske unije, a koliko nedostataka? Ima li i Hrvatska svoje ‘adute’ kojim bi pokazala zube i izborila se za svoj položaj ili smo daleko i od same pomisli na to?

 

Izvor: Wikipedia, Wikipedia

Ostavi komentar