Najvažnije naglaske zbivanja rata u Ukrajini donosi Josip Šimunko.
Pri kraju je 122 dan ruske agresije na Ukrajinu. Nakon nekoliko tjedana žestokog otpora ukrajinske snage se povlače iz Sjeverodonjecka na nove više položaje u Lisičansku. Grad Sjeverodonjec je gotovo u potpunosti razoren, to je čini se jedini recept s kojim ruske snage osvajaju prostor. Do sada su zauzele oko 22 posto teritorija Ukrajine, a i dalje postupno napreduju uz veliki otpor. Glavne bitke oko Sjeverodonjecka događale su se na uskom prostoru širine pedesetak kolometara uz jaku koncentraciju topništva. To nešto govori o snazi ruskog oružja, morali su koncentrirati sve što imaju da bi mogli napredovati. Traje rat iscrpljivanja, Ukrajina za sada kupuje vrijeme, no neće moći to stalno činiti.
Od početka agresije Ukrajina vapi za teškim oružjem, kojeg stiže nedovoljno obzirom na jačinu ruskikh snaga i vatrenu moć.
Očekuju se novi napadi ruskih snaga i na jugu, gradonačelnik Mikolajeva pozvao je građane da napuste grad kako ne bi stradali u teškim borbama koje se predviđaju. Kako je poznato, Mikolajev je kopneni put prema Odesi. Naime, napadi samo s morske strane imaju male šanse za uspjeh zbog raketnih sustava koje je dobila Ukrajina. Aktivirali su se i ukrajinski partizani u hersonskoj regiji, sve je više stradanja ruskih vojnika.
Prošlog tjedna Rusija je pojačala napade gomilanjem dodatnih snaga. Slijede najteži dani za Ukrajinu, sve su karte na stolu nakon što su Ukrajina i Moldavija postale kandidati za članstvo u Europskoj uniji.
Iako predsjednik Putin javno govori da mu je to gotovo svejedno, sasvim sigurno ima druge planove, novim osvajanjem teritorija Ukrajine želi pokazati svoju moć, ali i poniziti Europu i Zapad. Kako nikad do sad, Ukrajini treba teško oružje i raketni sustavi da bi se mogla oduprijeti agresoru i tu treba stati. Bez dovoljne pomoći Ukrajinu očekuju teški dani, ali i Europu jer će na ruskoj listi za odstrel biti i druge zemlje.
Činjenica je da se Europa može suprostaviti agresiji kako po svoj ekonomskoj snazi, tako i po svojim mogućnostima proizvodnje oružja. Drugim riječima, prije ili kasnije morat će se dogoditi jaka Europa, jer je to jedini način zaustavljanja agresora. Sad je sve jasno, na silu se može odgovoriti jedino paritetom sile, a ne čekati da netko sa strane, u ovom slučaju Amerika, bude glavni igrač.
Dakako Europi je najteže zaboraviti traume dvadesetog stoljeća i svjetske ratove, no toliko proklamirano zajedništvo u različitosti jednom mora dati rezultate. Amerika je u dvadesetom stoljeću dva puta spašavala Europu, no ujedno je i pacificirala zbog svojih interesa. Nakon ruske invazije na Ukrajinu i potencijalnih novih ratova u Europi, vrijeme je za promjene i europsku samosvjest.
U tom je kontekstu točna izjava ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova, koje optužuje Europsku uniju i NATO da formiraju koaliciju za rat s Rusijom. Zaboravio je reći da je to europski odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu i potencijalno na druge europske zemlje. Međutim, prošla su vremena kad je Sovjetski savez slao tenkove da uguše praško proljeće.
S druge strane, ako je ostalo imalo razumne političke mudrosti kod agresora na Ukrajinu, on mora znati da mu zapravo Europa čuva zaleđe naprosto zato je je susjed koji ne misli ratovati protiv njega, ta povijesna lekcija je naučena. U suprotnom može se dogoditi da Kina jednog dana ekonomski jednostavno proguta Rusiju i počne je ucjenjivati, usprkos ratnim oružjima i čudima tehnike. Već danas Kina je najmanje dvadesetak i više puta ekonomski jača od Rusije.
Zbog toga je otvoren put i vrata prema Europi ispravan način za Rusiju, dakako ako to nije zauzimanjem tuđih teritorija kao i srednjem vijeku. Kako Putin sam sebi zatvara put prema Europi na duže vrijeme, to će u narednim godinama veoma utjecati na ruski položaj koji će se pogoršavati, što niti najveća ruska sila ne može spriječiti. Dio europskih zemalja još uvijek taktizira jer se nada da će nakon ovog rata sve biti isto kao prije. No tu se varaju, globalizacija, ako se tu misli samo na liberalni kapitalizam, je iza nas na dosadašnji način.
Hrvatska u tom preslagivanju za sada prolazi relativno dobro. Države takozvanog Zapadnog Balkana tek očekuje ozbiljna rasprava o tome kako smanjiti utjecaje ruske i turske politike i ne biti u vazalnom odnosu, odnosno biti svoj. (JŠ)
