Lijepo je ovih dana obilaziti plastenike i staklenike naših cvjećara. Zaštićeni i dobro ugrijani prostori, prepuni su ranog proljetnog cvijeća koje polako stiže u svu puninu svoje raskoši. I dok mi, obični kupci gledamo samo tu ljepotu, cvjećari teško da sve to vide istim očima. Naime, kao i ostale grane poljoprivrede i cvjećarstvo nam je u kolapsu. Uz nesređeno stanje na našem tržištu, odlazak mladih iz zemlje, nedostatak radnika, puno više ih muči prekomjerni uvoz i niske cijene cvijeća u trgovačkim lancima.
Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, za prvih jedanaest mjeseci prošle godine (podaci za prosinac 2018. još nisu dostupni) uvoz cvijeća i dalje raste te je uvezeno 1.663 tona u vrijednosti 9,1 milijun eura. Ilustracije radi, samo je uvoz ruža porastao na 4,3 milijuna eura (725 tona), čime je već nadmašena cijela 2017. godine. Tradicionalno, najviše cvijeća stiže iz Nizozemske, Slovenije i Njemačke i to prvenstveno svježe rezane ruže te rezano cvijeće i pupoljci prikladni za bukete. S druge strane, Hrvatska je uspjela izvesti tek oko 260 tona rezanog cvijeća. Drugim riječima, uvozimo deseterostruko, više nego što izvezemo.
Na sjeveru hrvatske perjanica hrvatske cvjećarske proizvodnje, ali…
– Mi smo tak, ni na nebu ni na zemlji, ne uklapamo se nikam, ispričao nam je Davor Zamuda, cvjećar iz Pušćna koji uz cvijeće i za cvijeće sa svojim obitelji živi već 20-tak godina. Prema njegovim riječima, cvijeće je isplativi oblik poljoprivredne proizvodnje, no zarada je vrlo mala. Tako od cvijeta kojeg proda po 10 kn, njemu ostaje svega 3 kune, kazao nam je.
Požalio nam se kako ne može do EU sredstava za poljoprivredu o kojima se tako puno govori, ali on ne zna tko ih i kako dobiva. Kaže da više nisu mladi poljoprivrednici jer su prešli 40 godina života, a također nisu ni veliki, ni mali poljoprivredni proizvođač sa svojih 3.000 kvadrata, pa ne mogu konkurirati za natječaje. Kažu da ih sve zaobilazi.
Što se tiče proizvodnje svi znamo za Nizozemsku, “zemlju tulipana” koja ima svjetsku burzu cvijeća i najveći cvjetni vrt na svijetu s nevjerojatnih 800 vrsta tulipana i 7 milijuna zasađenih cvjetova. Na godinu proizvedu 600 milijuna lukovica, 4 milijarde biljaka rezanog cvijeća i lončanica te 5 milijardi ukrasnog bilja. Hrvatska je površinom veća od nje, ima kvalitetniju zemlju, pogodniju klimu, tepaju nam da imamo i vrijedne i marljive ljude, pa ipak nam zemlja stoji zapuštena i neobrađena, a proizvodnja cvijeća svodi se na mala obiteljska gospodarstva koja sama krče put stvarajući svoju tradiciju koju, kako sada stvari stoji, država ne prepoznaje.
Riječ je uglavnom o poslu koji zahtjeva cijelog čovjeka i njegove ruke što danas mnogi izbjegavaju. Stoga ne čudi da usprkos tome što se najviše cvijeća u Hrvatskoj uzgoji upravo na našem sjeveru u Međimurju se tim poslom koji je isplativ, ali zahtjeva i puno rada i ljubavi bavi organizirano tek desetak njih.
– Mi volimo taj posao, volimo biti okruženi cvijećem, a i obitelj nam je na okupu. Ne mogu reći da smo se obogatili, no živimo solidno od vlastitog rada. Jednom riječju, spojili smo posao i zadovoljstvo, kazao je naš sugovornik.
Za razliku od Nizozemske u kojoj je cvjećarstvo dobro organizirani posao koji traje cijele godine, naši Međimurci cvijeće uglavnom uzgajaju sezonski. Pa su tako sada plastenici puni ranog proljetnog cvijeća poput jaglaca, maćuhica, ciklama, a u cvat će uskoro i balkonsko, cvijeće za gredice te trajnice.
– Svi mi imamo uglavnom standardnu ponudu cvijeća no ipak svaki od nas ima nekaj svojega, pojasnio nam je Davor dalje. Mi imamo primjerice solidnu ponudu trajnica, a ne oskudijevamo ni u pelargonijama koje su i dalje kupcima broj 1.
Kupci, odnosno ljubitelji cvijeća danas su vrlo zahtjevi i što se tiče izbora vrsta, boja i veličina biljaka tako i cijena. Drugim riječima, cvjećar mora biti stalno u toku događaja, pratiti novitete na tržištu.
– Noviteti nam uglavnom dolaze iz inozemstva, ističe dalje i kaže: – Često puta se radi i o sadnicama s licencom, pa takve biljke ne smijemo komercijalno sami razmnožavati budući da vlasnici posjeduju autorska prava. Inspekcije su jako rigorozna po tom pitanju. Ne samo da sadnice stižu iz inozemstva, već se tako mora kupovati i sjeme budući da u Hrvatskoj, osim za žitarice, ne postoji ni jedna druga sjemenarska proizvodnja.
Nedostatak radnika, informacija i stručnih savjeta
Kako se cjelokupna proizvodnja svodi na sezonu, po istom principu trebaju i radnike, do kojih, kako je dobro poznato, gotovo pa nemoguće doći. Doda li se tome isključivo fizički rad, mala primanja, naći dobrog radnika nemoguća je misija.
– Nama fale i stručnjaci, ljudi kojima bi se mogli obratiti kada naletimo na teškoće, doznajemo dalje. Nažalost, možemo računati tek na naše, međimurske savjetodavce. Danas se govori “kako je sve na “internetu”, ali svaku takvu informaciju moramo i po tri puta provjeravati jer nam se desilo da smo se i “usosili”, kazao je završno i poručio:
– Cvjećari ne vole dijeliti savjete i iskustva već se svatko pomalo ljubomorno drži za sebe. Nažalost, dobro poznata naša priča.
