Matične stanice moćni su lijek u borbi protiv leukemije i limfoma. Svatko oboljelima može pomoći, darujući tek nekoliko kapi svoje krvi. Donosimo ispovijesti Anice Črnila i Maše Kosić.
Leukemija i limfomi, oblici su raka koji spadaju u deset najčešćih vrsta zloćudnih bolesti s time da je njihova učestalost stalno u porastu. I sami smo svjedoci da one mogu nažalost biti fatalne kako za najmlađe i mlade naše sugrađane i u Međimurju, tako i za naše ljude zrele i starije životne dobi.
Nažalost, danas ne postoje programi ranog otkrivanja ove bolesti, zato je jedini način prevencije edukacija i informiranje javnosti o tim vrstama oboljenja. Naime, vrlo je važno simptome oboljenja prepoznati na vrijeme jer se uz rano postavljanje dijagnoze te adekvatan tretman, može uspješno liječiti. Kao i kod ostalih vrsta raka, uzrok bolesti nije otkriven već se samo znaju čimbenici koji povećavaju rizik obolijevanja kao što je oslabljeni imunološki sustav, neke infekcije, izloženost onečišćenju u okolišu. I dok se s jedne strane troše ogromna sredstva za sintetiziranje novih spasonosnih lijekova i pronalaženje novih oblika liječenja s druge strane, običan čovjek, oboljelima, može pomoći besplatno, uz minimalan utrošak svog vremena, darujući tek nekoliko kapi svoje krvi te time danas-sutra postati potencijalni darivatelj matičnih stanica. Isto tako, pomoći može i svaka rodilja darujući krv iz djetetove pupkovine.
Vlastite matične stanice, spasile joj život već dva puta
Zlokobna bolest otkrivena njoj slučajno a nije navršila ni 29 godina života. Tada je bila mlada majka petogodišnje kćeri i sedmogodišnjeg sina i život je bio pred njom. U toj dobi, teško da se razmišlja o bilo kakvoj bolesti, najmanje zloćudnom tumoru. To su godine kada čovjek gradi karijeru, podiže obitelj i raduje se svakom novom danu kojim osvaja svijet. Tako je živjela i mislila i Anica Črnila iz Varaždina sve do te kobne 1999. godine kada njoj se život preokrenuo naglavačke.
– Bolest koja je obilježila moj život ali i život moje obitelji kroz posljednjih 20 godina, otkrivena mi je sasvim slučajno, počela je svoju priču Anica, danas poznata, svim teško oboljelim ljudima, kao potpredsjednica i vrlo aktivna članica Udruge oboljelih od leukemije i limfoma. Naime, javila sam se liječniku zbog obične križobolje pa potom završila na hitnoj gdje sam pobrala virus koji se nikako nije smirivao i prolazio. Uslijedile su brojne pretrage da bi sve na kraju završilo dijagnozom-Non hodgkin limfom.
Već po dobro poznatom protokolu, kaže, počelo je liječenje u zagrebačkoj kliničkoj bolnici Merkur koje je obuhvaćalo prvih 6 ciklusa kemoterapije.
– Tada sam imala dugu, plavu kosu i ne treba posebno spominjati kako sam ostala bez nje. No, to mi je tada bila najmanja briga jer kemoterapija nije bila učinkovita, nije u potpunosti uništila tumorne stanice već mi je preporučena transplatacija koštane srži. Srećom, tumor je zahvatio samo limfne čvorove na vratu i preponama te stvorio u trbušnoj šupljini zločudnu tvorevinu i nije se proširio na koštanu srž. Stoga su mi u siječnju 2000 godine, po prvi puta, transplatirali vlastitu koštanu srž.
Oporavak je bio nešto duži, jer je u međuvremenu oboljela od hepatitisa B te je tek godinu dana kasnije krenula s prvim ciklusom zračenja. I kad je već pomislila da je sve iza nje, krajem te iste godine, ponovno su se aktivirali limfni čvorovi na vratu.
-I opet sve ispočetka, pretrage, dugi bolnički dani, 30 ciklusa zračenja. Srećom, bolest se opet povukla i nastupila je remisija, no samo do 2005. godine.
U proljeće te godine, dobila je gripu, pao njoj je imunitet i po treći puta su njoj se pojavili povećani čvorovi na vratu. Treće zračenje nakon koje je bila u remisiji do 2007. godine.
-Kad se četvrti put pojavila čvoruga ispod pazuha i voda u plućima, preporučena mi je, po drugi put, transplantacija koštane srži. Ovoga puta, liječnici su htjeli uzeti koštanu srž od brata ili roditelja, dakle obitelji, no nije bila kompaktibilna. Registra donora tada nije ni bilo ali strani donor nije bila ni opcija. Drugim riječima, pošto mi je vlastita koštana bila zdrava, opet sam, u siječnju 2008. godine, sama sebi, bila donor.
Bolest se i opet povukla i do danas je u remisiji.
Danas je ponosna baka i posvećena pomaganju oboljelih
Iza svih tih zračenja i autotransplatacija, stoje dani i dani neizvjesnosti, neprospavanih noći što zbog boli, nemoći, sudbine koje nju je zadesila a najviše zbog brige što će njena djeca ostati bez majke. Teško se, kaže, mirila i s mirovinom u koju je otišla sa svega 33 godine.
-Nažalost, današnji bolesnici ne mogu u mirovinu, potvrdila je današnju praksu. Meni je mirovina i to u 100% iznosu, preporučena uz objašnjenje kako me nitko neće zaposliti s mojom dijagnozom.
Istina, silne terapije koji nisu nimalo bezazlene ostavile ostavile su traga na njoj. Oštećena njoj je desna ruka, koža vrata opečena je od zračenja, zaradila je bronhijalnu astmu a o reproduktivnom zdravlju da se i ne govori. No, nije se dala ni u najtežim trenucima, ne da se ni danas već svu svoju energiju troši u radu Udruge u koju se uključila već prvih dana svoje bolesti.
– Aktivna sam na svim poljima, od prikupljanja čepova do svih drugih akcija Udruge. Promičem Banku matičnih stanica, pričam o svjesnosti i važnosti doniranja matičnih stanica koje, srećom, meni nisu trebale ali zato trebaju našim oboljelim. U svom svakodnevnom poslu i druženju s bolesnima, već smo svi u Udruzi postali pravi psiholozi. “Dižemo” ljude kad im je teško, borimo se skupa s njima, ulijevamo nadu vlastitim primjerima. Najteže je kad oboljeli odustane, izgubi volju i jednostavno digne ruke od sebe i života. Ne pristaje na daljnje liječenje koje, ipak ne ide preko noći i koje nekad pogoršava a nekad poboljšava stanje organizma. Čovjek se jednostavno mora pomiriti s time kako ne može izaći iz vlastite kože, kako ima samo jedan život za koji se i te kako valja boriti. Jednostavno, treba ići i živjeti iz dana u dan, ma kako to teško bilo. Nažalost, ne uspiju svi no ipak ima sve više preživjelih.
Danas svaka zdrava osoba od 18-40 godina ima mogućnost doniranja matičnih stanica i time nekome spasiti život. Drugim riječima, svi koji žele mogu se upisati u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica. Jednom upisana osoba, može biti darivatelj koštane srži ili perifernih matičnih stanica do 65. godine života. A transplantacijom takvih stanica mogu se liječiti bolesnici s akutnim i kroničnim oblikom leukemije te bolesnici s teškim oštećenjem koštane srži.
– U prvom redu to su oboljele osobe kod kojih nije moguća autotransplantacija ili transplantacija vlastitih stanica te osobe koje u obitelji nemaju srodnog donora. Najbolji davatelj je naime brat ili sestra, pojašnjava Emil Vibović, predsjednik Udruge oboljelih od leukemije i limfoma i sam transplantirani ali vlastitim stanicama.
Prema njegovim riječima i cijela priča oko, tada bolesne Ane Rukavine, krenula je iz Čakovca i to objavom Aninog pisma na internetskim stranicama Udruge. Tražila se pomoć za Anu isto kao što se i danas traži pomoć za druge oboljele.
Od početnih 150 darivatelja, Registar je danas stigao do gotovo 62 000
Nažalost, Ana nije stigla do spasonosnog zahvata jer je u hrvatskom Registru dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica bilo upisano svega 150 darivatelja. Senzibilizirana javnost, koju je potresla smrt 29-dišnje Ane, počela se masovno odazivati na akcije darivanja širom Hrvatske. Temelj akcije bilo je i osnivanje zaklade Ana Rukavina kao i sve jača kampanja o svjesnosti darivanja matičnih stanica. Sve skup, rezultiralo je je današnjom brojkom od 61 369 registriranih potencijalnih darivatelja od čega je njih 57 024 tipizirano a iz tog registra obavljeno je 98 transplatacija.
Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica nalazi se u KBC Zagreb, popularnom Rebru gdje je smješten i Zavod za tipizaciju tkiva.
-Darivatelj matičnih stanica, dodaje Emil Vibović, ne daruje odmah svoje stanice. Naime, tijekom organiziranih akcija, a svaka osoba to može i samostalno obaviti na Rebru, daje najprije samo krv kao i kod svake druge uobičajene pretrage. U ovom slučaju, krv je podvrgnuta tipizaciji, odnosno određivanju antigene tkivne snošljivosti. I taj podatak se pohranjuje u Registar. Tek u slučaju da se javi bolesnik koji ima iste takve antigene snošljivosti, darivatelja zovu iz Registra. Ako on naravno, pristane slijedi i sam postupak vađenja koštane srži odnosno matičnih stanica. To su dva različita postupka i oba zahtijevaju svega 3 dana boravka u bolnici. Bio to bolan čin ili ne za donora, oboljelom on doslovno spašava život.
Suradnja i sa europskim i svjetskim registrom
Danas, srećom, ukoliko se i ne nađe pogodan donor iz hrvatskog registra, on se traži u europskom ili pak svjetskom. Praksa je pokazala, kako se najviše pogodnih donora pronalazi u zemljama poput Njemačke, Nizozemske….
Donacija je bezbolna i za novorođenče nema posljedica
– Oboje moje djece, Tija i Vito, rođeno je u Čakovcu. Za donaciju sam se odlučila kod zadnjih pregleda ovdje u čakovečkoj bolnici. Doktorica Topličanec nam je dala brošuru s informacijama. Do tad nismo znali za tu mogućnost. Informirali smo se i kad smo vidjeli koliko je to bezbolno te da nije opasno ni za dijete ni za majku odlučili smo se za donaciju. Takva mala gesta koja je za nas bezbolna, može biti velika stvar za nekoga kome se može spasiti život. Informacije o mogućnosti doniranja matičnih stanica iz krvi pupkovine bi se trebala proširiti i kod ginekologa i po srednjoškolskim ustanovama, posebice kod mladih budućih majki. Oboljeli mogu našim dobrovoljnim donacijama lakše naći svog podudarnog donora. Tim je riječima svoje iskustvo doniranja nedavno je u Čakovcu s javnošću podijelila Maša Kosić iz Čakovca. Na donaciju se odlučila zajedno s ocem njezine djece Sanjinom, a najveća osobna nagrada joj je spoznaja da nekome može spasiti život.
Gošća tribine i Marija Rukavina
Tribinu pod nazivom „Žene za žene „ na temu dobrobiti doniranja matičnih stanica iz krvi pupkovine organizirao je International Inner Wheel klub Čakovec u suradnji sa Zakladom Ana Rukavina iz Zagreba i Županijskom bolnicom Čakovec. Gošća tribine bila je i Marija Rukavina koja je predstavila rad Zaklade Ana Rukavina ističući kako upravo zahvaljujući djelovanjem Zaklade broj upisanih u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica iz godine u godinu raste.
O iskustvima s doniranja dobrobitima donacije matičnih stanica iz krvi pupkovine koje mogu pomoći u liječenju različitih bolesti govorile su uz Mašu Kosić idr. sc. Sanja Mazić, specijalistica transfuziologije iz Zagreba, dr. med. Sanja Topličanec, specijalistica ginekologije i opstetricije iz Županijske bolnice Čakovec.
U čakovečkoj bolnici do kraja siječnja 6 donacija
Dr. Topličanec istakla je kako je ove godine u Županijskoj bolnici Čakovec zabilježeno do kraja siječnja već šest donacija matičnih stanica iz krvi pupkovine. Bernarda Medlobi Vinković, dr.med., spec.pedijatar, uži spec. neonatologije također se pridružila tribini iznoseći podatke o tome kako doniranje nema negativne posljedice za novorođenče. Jedan od zaključaka tribine prijedlog je informiranja o mogućnostima donacije matičnih stanica iz krvi pupkovine među srednjoškolskom populacijom odnosno završnih razreda srednjih škola bilo edukativnim letcima ili organizacijom sličnih poučnih predavanja u srednjoškolskim institucijama.
