Oslobođeno je više od 10.000 četvornih kilometara dotad okupiranog područja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznate granice zemlje, osim na istoku zemlje. U borbenim djelovanjima poginula su 204 hrvatska vojnika i policajca, 1100 ih je ranjeno, a dva se vode kao nestali. Bila je to najveća vojna operacija nakon Drugog svjetskog rata u Europi na ratištu u kojoj su sudjelovala sva tri roda Hrvatske vojske: pješaštvo i oklopne mehanizirane snage, zrakoplovstvo i ratna mornarica.
Operacija Oluja je za samo 25 sati preduhitrila veliku srpsku vojnu operaciju “Vaganj”. Srbi su u toj operaciji trebali vratiti Kupres i Livno, napredovati u dolini Neretve prema Metkoviću i, najvažnije, napadom na Bihać i Zapadnu Bosnu slomiti bihaćku enklavu, što Hrvatska nikako nije smjela dopustiti.
Za početak, državni blagdan „Oluja“ se svake godine slavi 5. kolovoza zbog svojeg simboličnog značaja. Tog je dana oslobođen Knin, srce srpske pobune, ali i glavni grad pobunjenih Srba. Političkim rječnikom, bio je to kraj paradržave pobunjenih Srba u Hrvatskoj te kraj autonomne pokrajine Zapadna Bosna, kao i deblokada Bihaća kako ne bi postao još jedan Srebrenica.
Oslobođenje Knina imalo je na srpske postrojbe porazan utjecaj zbog pada morala, što je ubrzalo cijelu akciju „Oluja“ na svim bojištima. Sama operacija „Oluja“ završni je čin dugo pripremanog planiranja oslobođenja zemlje.
Neslaganje između Glavnog stožera i ministra Šuška
Na brzo oslobođenje Knina u jutarnjim satima 5. kolovoza 1995. godine utjecao je faktor iznenađenja, ali i dugotrajne pripreme hrvatskih snaga na Dinari.
General Rahim Ademi piše u svojim memoarima da je u to vrijeme postojao sukob koncepcija, jednu koncepciju imao je Glavni stožer Hrvatske vojske, a drugu ministar Gojko Šušak, odnosno Ministarstvo obrane. Razlika je bila u tome što je Glavni stožer podržavao plan napada na način kako je Knin oslobođen u Drugom svjetskom ratu preko Strmice, a Šušak podržavao plan da oslobođenje krene preko Dinare i Crvene zemlje, poligona JNA na obroncima Dinare. Taj su plan zastupali i general Gotovina i general Ademi, što je i logično, oni su bili na Dinari.
Generali Gotovina i Ademi znali su da je na Strmicu koncentrirana velika snaga neprijatelja i da bi taj proboj skupo stajao Hrvatsku vojsku mnogim životima poginulih. Usput, akcija „Oluja“ zvala se u Splitskom zbornom području kodnim imenom „Kozjak 95“.
„Klizeći“ napad tenkova s Dinare
Iznenađenje neprijatelja bilo je kraju bilo potpuno, naime JNA je smatrala pravac prema Crvenoj zemlji neprohodnim za tenkove, no grdno su se prevarili. Naime, nagib padina Dinare prema Crvenoj zemlji je ponegdje i od 35 do 40 stupnjeva, što je neprohodno za tenkove i teške topove.
O proboju preko Crvene zemlje i spuštanju s Dinare prema Kninu kazuje general Željko Dvekar, u to vrijeme satnik i zapovjednik 1. bojne 7. gardijske brigade. On pojašnjava:
– Bosansko Grahovo je oslobođeno 28. srpnja, a nakon toga nije bilo ni trenutka odmora. Snage 7. gardijske brigade odmah su bile usmjerene prema Kninu i postupno se napredovalo prema vojnom poligonu Crvena zemlja koji se nalazi na obroncima Dinare, iznad Knina. Četničke su snage tu postavile dvije jake otporne točke na dominantnim visovima Igli i Samaru, s koji su nadgledale ulaz u Knin. Naime, prema strategiji JNA, kojom su se vodile četničke snage, zbog konfiguracije terena u Knin nije bilo moguće doći preko Crvene zemlje oklopnim sredstvima kao što su tenkovi.
Zapovjedništvo brigade je znalo da je 1. pješačka bojna na ulazu u Crvenu zemlju, a 30. srpnja dobili smo zadatak da krenemo dalje. Potom smo nekoliko dana našim tenkovima dolazili iz Bosanskog Grahova nadomak poligonu Crvena zemlja. Vozili bismo se s dva tenka gore, a jednim vraćali dolje pa smo do 4. kolovoza gore u šumi, na ulazu u Crvenu zemlju, grupirali gotovo cijelu 2. tenkovsku satniju 7. gardijske brigade.
Zapovjednici svih postrojbi bili su 3. kolovoza pozvani u zapovjedništvo 7. gardijske brigade gdje im je izložen plan napada na Knin koji je obuhvaćao i oklopne snage, ali ne odmah na način kako se to i dogodilo.
Oklopna sredstva bila su tada predviđena za djelovanje sa stacionarne crte zbog njihove zaštite i važnosti. To je promijenjeno. Naime, zapovjednik 7. gardijske brigade, general Ivan Korade, pitao nas je kakve imamo potrebe, pa je tako mene pitao što treba 1. pješačka bojna za uspješan završetak zadaće. Zatražio sam jedan TG, odnosno građevinski stroj ili buldožer.
Gledajući me s nepovjerenjem, pitao me idem li ratovati ili graditi ceste. Tada sam mu izložio zamisao ulaska u Crvenu zemlju i razbijanja neprijateljske prve crte „klizeći“ tenkovima po padinama sa sadašnjih položaja, a za to TG treba izgraditi 300-tinjak metara prolaza (ceste).
Napad na Knin počeo je 4. kolovoza u pet sati ujutro, prvo žestokom topničkom pripremom po prvoj crti neprijatelja, što znači da smo topništvom najviše tukli Iglu i Samar da omekšamo neprijateljsku obranu koja je tu bila izuzetno dobro utvrđena. Potom smo napali pješačkim postrojbama, a istovremeno krenuli i s manevrom oklopnim sredstvima. Tenkovi su se počeli spuštati kroz duboki klanac s položaja u smjeru Oštrog kuka prema Crvenoj zemlji, odnosno prema Igli i Samaru, a prije njih je išao – buldožer. Vozio ga je gospodin star oko 60 godina iz Splita koji je mobiliziran prethodne večeri. Objasnio sam mu što se od njega očekuje, što treba napraviti. Slabo je čuo, pa mi je poručio da mu pokazujem rukama što treba i da nema brige. Nakon što se buldožer spustio u klanac, odmah je počeo kopati. Kod spuštanja, srećom, nije pogođen jer nije ni zamijećen, a dok je kopao prolaz na uzbrdici, nisu ga mogli vidjeti.
Dok su tenkovi kretali na poligon Crvene zemlje, pješaštvo je već bilo u bliskom kontaktu. Nakon što smo ušli na Crvenu zemlju i tu se uklonili, stali smo 4. kolovoza u 16 sati i prekinuli napredovanje, sukladno dobivenoj zapovijedi.
Tako smo mi čitavo popodne, odnosno od 16 sati i čitavu noć gledali kako se četnici i civili izvlače iz Knina. Jedan jedini metak tijekom tog vremena nismo ispalili prema Kninu, a kamoli granatu. U noći sa 4. na 5. kolovoza uz borbeni raspored 1. i 2. pješačke bojne 7. gardijske uvedene su snage 4. gardijske brigade, koja je krenula u smjeru Golubića.
U međuvremenu se 1. satnija 1. bojne 7. gardijske brigade tijekom noći spustila do prvih kuća Knina, da bi očistila put od minsko-eksplozivnih sredstava i mogućih zaostalih četničkih skupina, sjeća se general Željko Dvekar. (Josip Šimunko)
