Ispisane su mnoge stranice povijesti, a 9. siječnja 1919. godine, jedan je od najvažnijih datuma cjelokupne međimurske povijesti. Obilježavajući stotu obljetnicu Spomendana „Dan kad je donesena Rezolucija o odcjepljenju Međimurja od mađarske države i 100. obljetnica odcjepljenja od mađarske države i pripojenja matici zemlji“. Javno je Rezoluciju izglasalo oko 10.000 ljudi koji su se toga dana okupili na Franjevačkom trgu u Čakovcu.
Zašto je to tako važan dan za Međimurje, donosimo iz teksta koji ga opisuje u Katalogu izložbe: “Domoroci! Medjimurci! Suženjstvu je kraj! koju možete pogledati u Muzeju Međimurje Čakovec.
“Velika narodna skupština u Čakovcu Narodno vijeće za Međimurje sazvalo je već 27. prosinca prvu narodnu skupštinu koja je zbog velikoga broja pristiglih iz cijeloga Međimurja održana u dvorištu građanske škole u Čakovcu.
Narod je pozdravio dr. Ivan Novak koji je objavio da su Međimurcima osvanuli dani slobode, a govore su održali i drugi članovi Narodnoga vijeća. Nakon povorke do zgrade Kotarske oblasti narod se razišao te je održan sastanak povjerenika međimurskih mjesta na kojem se raspravljalo o organizaciji narodne vlasti u Međimurju te je zaključeno da se 9. siječnja 1919. održi glavna narodna skupština, a taj je dan proglašen narodnim blagdanom.
Kako bi se na skupštini 9. siječnja okupilo što više naroda, u gotovo svim većim međimurskim mjestima održane su javne skupštine.
U Dekanovcu je skupština održana 29. prosinca, a govorili su domaći župnik Vinko Žganec i seljak Grgur Barat. Isti dan održane su skupštine u Vratišincu gdje je govorio župnik Juraj Lajtman, Svetom Jurju u Trnju je govorio župnik Andrija Fišer i doktor Blaž Purić, u Maloj Subotici i Goričanu Andrija Fišer i dr. Stjepan Vidušić, u Štrigovi župnik Stjepan Možar, ljekarnik Tomislav Kovač i jedan kapetan nepoznata imena. U Kotoribi je na manifestaciji nakon mise uz narod prisustvovala jugoslavenska vojska pod zapovjedništvom kapetana Murkovića, a govorili su Josip Butorac i dr. Trbojević od strane časnika.18
Vojno upraviteljstvo općine Kotoriba izvijestilo je 13. siječnja upravitelja vojnoga kotara Preloga kapetana Paju Georgijevića da je na skupštini u Kotoribi, nakon govora zastavnika Trbojevića, usvojena sljedeća rezolucija: Međimurski Hrvati općine Kotoriba, koji su jedva dočekali oslobođenje od tuđina i pripojenje svojoj miloj majci Hrvatskoj i preko nje cijeloj Jugoslaviji, pridružuju se od sveg srca izjavama ostalih hrvatskih, slovenskih i srpskih gradova i općina, da ni jedna druga naša hrvatska i slovenska zemlja ne ostane pod tuđinskim jarmom Talijana ili Mađara. Naše staro hrvatsko more neka opet bude hrvatsko i naše braće Slovenaca i Srba, s kojima hoćemo dijeliti sve dobro i zlo. Živjela Jugoslavenska država SHS. (Žganec: 60; DRAM 44/1919 Građ. Pov. Za Međimurje)
U Prelogu na skupštini 31. prosinca i u Cirkovljanu 1. siječnja govorio je župnik Ivan Kuhar. Nakon njegovih govora narod je usvojio rezoluciju: Oduševljenim srcem pozdravljamo jugoslavensku vojsku, koja je došla da nad oslobodi od tuđinskog mađarskog ropstva, koje nam je zatiralo sve što je hrvatsko. Narodni, napose materinji hrvatski jezik isključivši ga iz škole i svakog ureda, pod kojim smo bili izloženi neprestanom nasilju sa strane činovnika osobito bilježnika i učitelja te koje je gospodstvo u posljednje vrijeme postalo nepodnošljivo, kada su madžarski žandari, vojnici i bilježnici ubijali bez suda i muško i žensko. Želimo da se Međumurje pripoji Hrvatskoj, budući da u Međumurju živi isključivo hrvatski narod. Pozdravljamo ujedinjenje svih Hrvata, Srba i Slovenaca u jednoj jugoslavenskoj državi. (Žganec: 56)
Javnu skupštinu u Podturnu održali su 1. siječnja župnik Stjepan Murk i Vinko Žganec uz kojega je u Belici 5. siječnja govorio župnik Pavao Košak.
Možemo zaključiti da su na skupštinama govorili uglavnom svećenici koji su se godinama borili za očuvanje, ali i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u međimurskom narodu.19
Na sastanku 3. siječnja Narodno vijeće za Međimurje dogovorilo je pojedinosti za veliku narodnu skupštinu i odlučilo je izdavati tjednik Medjimurske novine za čijega je prvoga urednika izabran o. Kapistran Geci. Prvi broj Medjimurskih novina izišao je već 5. siječnja.
Vinko Žganec. Nakon mise otpjevan je himan Te Deum i hrvatska himna Lijepa naša domovino. Misi su prisustvovali članovi odbora Narodnoga vijeća za Međimurje na čelu s dr. Ivanom Novakom te srpski časnici. Međimurski dobrovoljci natporučnika Glogovca držali su počasnu stražu kod oltara.
Nakon mise o. Kapistran Geci otvorio je skupštinu i objasnio razlog njezina održavanja. Za predsjednika skupštine predložio je Andriju Fišera, a za zapisničare Pavla Lesjaka i Jurja Lajtmana. Predsjednik se zahvalio na povjerenju i riječ dao građanskom upravitelju Međimurja dr. Ivanu Novaku. Novak je u svojem govoru među ostalim istaknuo Wilsonovu ideju samoodređenja naroda i naglasio kako na temelju te ideje imademo i mi pravo reći hoćemo li i dalje biti madžarsko roblje ili slobodni ljudi. (Medjimurske novine, 12. 1. 1919.) Narod je klicanjem odobravao njegov govor kao i govore dr. Vinka Žganca, seljaka iz Donjega Kraljevca Stanka Štefoka, natporučnika Franje Glogovca i tajnika Narodnoga vijeća dr. Stjepana Vidušića. Predsjednik skupštine sumirao je smisao svih govora i pročitao Rezoluciju koju je narod prema pisanju novina oduševljeno prihvatio.
Tekst Rezolucije objavljen u Medjimurskim novinama22 glasi:
REZOLUCIJA
“U hrvatskom narodu u Medjimurju, koji s narodom Srba, Hrvata i Slovenaca sačinjava jedinstvenu etničku cjelinu, živjela je od uvijek živa želja, da se politički sjedini sa svojim suplemenicima iste krvi i jezika.
Imperijalizam madjarske države, koji je htio nasilnom madjarizacijom stvoriti od raznih naroda bivše Ugarske države jedinstveni i jednojezični madjarski narod, kao što nije uspio kod ostalih ne madjarskih naroda Ugarske, nije uspio niti kod medjimurskih Hrvata. Usprkos najvećeg nasilja i najžešće madjarizacije ipak je narod hrvatski u Medjimurju uščuvao svoj jezik i živu želju za oslobodjenjem ispod tudjinskog jarma.
Kad je pobijedila ideja velikoga predsjednika sjeverno-američkih država Wilsona o samoodregjenju naroda, osjetili su i medjimurski Hrvati, da i oni imadu pravo na slobodu i život. Magjarske vlasti još jednim posljednjim udarcem htjele su, da u klici uguše ovu težnju naroda za slobodom, i mnogi sinovi našega naroda morali su tu težnju platiti vlastitom krvlju.
No nadošao je čas oslobodjenja po slavnoj vojsci sinova naše krvi i jezika, i danas Hrvati iz cijelog Medjimurja, sakupljeni na javnoj, općoj skupštini u glavnom mjestu Čakovcu, obdržavanoj dne 9. januara 1919. pred cijelim svijetom otvoreno, odlučno, jednodušno i samosvijesno izjavljuju: 1. Za uvijek se otcijepljujemo od madjarske države, kojoj smo i odsada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje.
Sjedinjujemo se s jedinstvenom državom Srba, Hrvata i Slovenaca pod moćnim žezlom prvog jugoslavenskog kralja slavnog Petra I. Karagjorgjevića i izjavljujemo, da nas više nikada nikakva sila od naše nove države razdružiti ne će, pak, bude li potrebno, vlastitom ćemo krvlju zasvjedočiti ovu svoju odluku.
Živjelo naše jugoslavensko kraljevstvo! Živio kralj naš Petar I. Karagjorgjević! Živio naš osloboditelj prestoljonasljednik regent Aleksander!”.
Za kraj, narod je pozdravio župnik iz Bartolovca Ivan Miškulin koji je došao na skupštinu da se s narodom skupa veseli. (Volja naroda, 12. 1. 1919.) Miškulin se nije slučajno našao na skupštini. On je pomogao potpukovniku Perku organizirati prijevoz trupa majora Pogledića preko Drave kod Hrženice.
