Veronika Kristofić iz Hlapičine uspješno spaja studij građevine i ljubav prema konjima!

Na jahalištu u Hlapičini Veronika provodi većinu svojeg vremena uz konje Adolfa i Caspera

Veronika Kristofić iz Hlapičine mlada je dvadesetjednogodišnjakinja koja od malih nogu gaji veliku ljubav prema konjima, najplemenitijim životinjama kako se u narodu često kaže.

Zbog te ljubavi otac joj je u djetinjstvu nabavio konja, a jahati je počela s već sedam godina. Od tada pa do danas ta je ljubav samo sve više rasla i navela je da se počinje ozbiljnije baviti prvo rekreativnim, a potom i preponskim jahanjem.

Odmalena njeguje ljubav prema jahanju i konjima

– Otkako znam za sebe, htjela sam konje. Sjećam se da sam svaku večer tati pričala kako želim jahati konje i ići na turnire s njima pa mi je obitelj tu želju ispunila – ispričala nam je srdačna Veronika koja posljednjih godinu dana niže odlične rezultate na turnirima diljem zemlje.  

Podršku u bavljenju konjičkim sportom ima od cijele obitelji. To najbolje pokazuje primjer njezinog brata Lea koji joj je prije nego što je postao punoljetan iskopao zemlju iza kuće i navozio drenažu kako bi joj napravio jahalište. Isto tako na turnirima je svaki put vjerno prate otac Zvonko i majka Milena, kao i dečko Sanjin Koprivec koji je i fotografira na natjecanjima.  

Na jahalištu iza kuće ima dva konja – Adolfa i Caspera, koji je jednook i s kojim je položila licencu za jahača na Hipodromu u Zagrebu. Trenira dva ili tri puta tjedno, ovisno o dogovoru, kod Stjepana Goričanca iz Svetog Martina na Muri koji se bavi preponskim jahanjem i treniranjem jahača i konja već dugi niz godina. Ostvario je brojne nagrade i zavidne rezultate te je, kako nam je kazao, vrlo zadovoljan nastupima Veronike u kojoj vidi dobar potencijal u konjičkom sportu.

Na turnirima jaše njegovog mladog konja po imenu North Star koji je u naponu snage. Ona se prihvatila njegova konja, povezali su se i postao joj je njezin trener, sada je već godinu dana od toga. S njegovim konjem se jako dobro slaže i zajednički daju odlične rezultate pa su ga zato odlučili kupiti i nastaviti dugoročnu suradnju.  

Prepoznata kao talent za preponsko jahanje

– Otišla je na nekoliko jahanja, a skauti su vidjeli da ima talenta. Na guzicu nas je bacilo kad nam je rekao da trebamo dati 10.000 eura za konja. Košta puno i pansion, a skupa je i oprema. Najnapornije nam je bilo prevoziti Veroniku na treninge. Nije bilo lako jer dođeš umoran s posla i onda ju stavi u auto, vozi u Pušćine gdje je prvobitno trenirala – ispričao nam je njezin otac Zvonko.  

Kako nam je kazao u nastavku njezin otac, puno su novaca uložili u to, ali ako će u nešto ulagati, onda su to njihova djeca. Bilo je tu puno posla, truda i rada, ali nije ništa uzalud. Da sada Veronika odustane, napomenuo je otac, to bi onda bilo skupo.  

– Sve je to puno bolje nego nutra sjediti, a uz to se stječu radne navike – kažu nam otac i kći.

Konje sama čisti svakog dana. Cijelo jahalište iza kuće treba održavati, a u tome joj pomaže i dečko Sanjin. U budućnosti bi željeli sponzorirati turnir u Svetom Martinu na Muri u skakanju prepona pa da na njega dođe više ljudi i profesionalnih jahača i trenera te da se on popularizira u Međimurju i u njihovom mjestu.  

Do sada je bila na nekoliko turnira u Koprivnici, Zagrebu i okolici te je ostvarila odlične rezultate za osobu koja se ozbiljnije bavi preponskim jahanjem samo godinu dana. Već je sada Veronika smatrana velikom konkurencijom u konjičkom sportu.

– U Zagreb je išla na prvu utrku i dobila jedan kazneni bod za sporost na utrci na 0.80 metara. Bila je na tuđem konju na prvoj utakmici i rasturila je, a sljedećih šest utakmici je bila bez kaznenih bodova. To je ono što se najbolje mjeri, dok konj i njegov jahač imaju jednu konstantu – napomenuo je njezin otac Zvonko, koji joj daje bezuvjetno podršku u tom sportu.

Ljubav prema životinja nagnula ju je i da razmišlja o upisu veterine. Već je u srednjoj školi htjela upisati u veterinu, no pošto je nije bilo u Čakovcu, odustala je od te opcije. Isto je bilo i kad je na red došao odabir fakulteta. Svi veterinarski fakulteti dosta su bili udaljeni od Međimurja, a ona nije htjela otići od svojih konja.

Zbog toga je odlučila studirati građevinu u Varaždinu i tako će se, uz konjički sport, nastaviti baviti onim što joj radi cijela obitelj. Studira redovito i na vrijeme daje ispite. Trenutno je druga godina građevine te uspijeva na vrijeme izvršavati sve svoje obaveze na faksu. Veliku ljubav gaji i prema ostalim životinjama. Udomila je zajedno sa svojom obitelji dva psa lutalice i mačka koji sada već nekoliko godina žive kod njih u Hlapičini. Sve životinje zajedno se druže i postali su nerazdvojni. Ogromna je to ljubav, a psi i mačke nimalo se ne boje velikih konja.

Iako su već dosta stari, konje ne namjeravaju prodati jer znaju da bi odmah išli pod nož za meso. Nikako ne bi htjeli da se to dogodi jer su im jako prirasli srcu i postali su im članovi njihove velike obitelji.

 (Foto: Sanja Heric i Sanjin Koprivec)

 

Ostavi komentar