Ivica Zrna iz Hodošana sa svojih 33 godine prošao je kroz sito i rešeto. Prije nego što je završio u zatvoru živio je kao beskućnik u Čakovcu zajedno sa svojom majkom. Spavali su ispod nadvožnjaka u drvenoj kućici, pod mostovima i u napuštenim zgradama. Kad je kišilo sklonište su potražili na autobusnom kolodvoru, a prali su se na wc-u na željezničkom kolodvoru.
Ivica je sakupljao plastične boce po kantama ne bi li mogao kupiti kruh, jeftinu salamu i neki namaz. Bio je ljutit na cijeli svijet. Obuzimala ga je gorčina i ljutnja. Žicao je novac, a kada je bio na samom rubu počeo je provaljivati u restorane i kafiće. Depresija ga je na kraju dovela do toga da je postao ovisan o alkoholu.
– U kolovozu 2008. godine živio sam u Hodošanu, ta je kuća najprije bila u vlasništvu djeda i bake, a nakon toga kuća je pripala teti koja ju je prodala. S mamom sam otišao u Prelog na stan i zaposlio se kod bačvara. Kako me on nije plaćao za rad, nismo mogli plaćati stanarinu i s mamom sam završio na ulici, započeo je svoju priču Ivica.
Cijeli članak o tome kako je biti beskućnik u Međimurju, kako izgleda život u zatvoru te o prvom prihvatilištu za beskućnike u Međimurju pročitajte u tiskanom izdanju Međimurskih novina, od 24. siječnja, koje možete nabaviti na prodajnim mjestima diljem Međimurja.
