Velečasni Kristijan Kuhar: Crkva je na lošem glasu jer smo skriveni iza zida

Kristijan Kuhar
Kristijan Kuhar

Sredinom kolovoza svećeničku službu u štrigovskoj župi preuzeo je velečasni Kristijan Kuhar, rodom iz Belišća. Potječe iz male obitelji, ima sestru stariju 18 godina od sebe pa je na neki način, kako kaže, svojim roditeljima bio „iznenađenje“.

Kao sjemeništarac franjevaca trećoredaca glagoljaša maturirao je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Katolički bogoslovni fakultet završio je 2007. godine, a sada završava doktorski studij medievistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 2008. godine, a od 2011. radi kao znanstveni novak na Staroslavenskom institutu u Zagrebu gdje se  bavi staroslavenskom liturgijom. Glagoljica i ljubav prema jeziku i povijesti su mu svojevrstan hobi.

Prvu kapelansku službu vršio je u Župi sv. Ivana Krstitelja u Zadru, od ređenja 2008. godine pa do 2011. godine. Potom je došao u Zagreb gdje je bio tajnik Provincije i definitor, povjerenik za kulturu i baštinu, duhovnik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, prvo u Zadru pa u Zagrebu za sekciju farmaceuta, te ekonom samostana na Ksaveru. Od 2015. godine je na službi Varaždinske biskupije.

Kada ste osjetili svećenički poziv?

Teško je reći kada sam osjetio svećenički poziv. Kao mladić nisam bio nešto priljubljen za Crkvu. U mojoj rodnoj župi u Belišću djeluju franjevci trećoredci glagoljaši. Ondje sam u osmom razredu pristupio Frami i išao na vjeronauk za krizmu. Na neki način dojmio me život tadašnjeg kapelana, fra Ivana Širokog, danas župnika u Kloštru Podravskom. On je okupljao mlade molitvom, pjesmom i angažmanom u župi. Njegova je osobnost na neki način prevagnula u svemu tome.

Dok sam razmišljao kamo u srednju školu, dogodila su se dva ključna trenutka. Prvi je bio posjet sjemeništaraca našoj župi i njihovo svjedočanstvo, što me jako dojmilo. A drugi je pomalo tragičan. Majka i ja smo imali tešku prometnu nesreću, u kojoj smo, prema riječima policije, čudom ostali živi. I kad se sve to posloži, vidio sam da Bog ima neki plan sa mnom, kad me već sačuvao i kad je „prokuhao“ duhovni poziv u meni.

Koliko je teško danas biti vjernik?

Ako mene pitate, jest. Zapravo je herojski biti vjernik danas. Mi svećenici smo donekle sakriveni iza crkvenih zidina i crkvene discipline od svih izazova sadašnjice, tako da ne možemo uvijek procijeniti kakvo je stanje na terenu. Vremena su nam jako užurbana, promjene ne možemo pratiti, toliko je izazova suvremenog humanizma, indiferentizma i novih totalitarizama da to više ne možemo pratiti. Nemamo vremena ni za što i nikoga, ima toliko tih događaja i činjenica koje nam stvaraju buku, onu psihološku i duhovnu, da ne čujemo sami sebe, a kamoli Boga. Uz to, naš hrvatski narod živi u nedovršenoj prošlosti i stalno se razračunavamo sa zlodusima povijesti i dozivamo duhove prošlosti.

Crkva je danas na lošem glasu, sve više se spominje nekakav crkveni feudalizam ili barokni kič. Ima doduše tu istine, ali je to sve efemerno spram onoga što Crkva jest i čini. Bog uvijek ostaje isti. I uvijek poziva i uvijek se daruje, besplatno i milosno.

Nedostaje nam tišine. Previše brbljamo, prepričavamo, ogovaramo, previše je jala među ljudima. Previše smo zavidni i mrzimo, toliko je negativnosti, pa i ovdje u Štrigovi, da je biti danas vjernik zaista jako teško.

Hoćete li oformiti novi crkveni odbor? Koja će biti njegova funkcija?

– Župa Štrigova ima crkveni odbor. Poznajem manje-više sve članove i koliko mi je poznato, do sada su dobro funkcionirali. Pozvao sam ih na suradnju, a na njima je da odluče hoće li surađivati s novim župnikom. Oni su najbliži suradnici župnika pa ako tijekom naredne godine uvidim da je potrebno dodati još kojeg člana, to ću svakako učiniti. Ne radi sebe ili radi toga da potvrđuju moje ideje, planove i projekte, nego radi župe, da zajedno planiramo, stvaramo i realiziramo projekte.

Tko će obavljati zvonarsku službu?

–  Zvonar? Pa zar nema zvonara? Gospodin Dujh i obitelj Krznar izvrsno rade kao „zvonari“. Cijenjeni su u župi i prihvaćeni. Koliko sam mogao do sada uvidjeti imaju zaista veliku ljubavi prema župi i župnoj crkvi. Ove su osobe pomagale monsinjoru Leonardu, a vjerujem da će i meni biti na pomoć. Ovih pola godine što sam u Štrigovu dolazio kao duhovni pomoćnik, za gospodina Dujha, koji mi je pokazao sve kutke štrigovske fare, i za Krznare, imam samo lijepe riječi i pohvale. Za sada ne razmišljam o novom zvonaru ili zvonarima.

Štrigovska župa u posjedu ima vinograd. Mislite li se baviti vinogradarstvom, imate li iskustva u tome?

– Ja i vinograd, moglo bi se prije reći ja i pivo. Prvo moram naučiti što je vino, a tek onda što je vinograd. Cijenim trud štrigovskih župljana oko vinogradarstva i divim se koliko su ovaj kraj učinili poznatim po svojem radu i mukama oko uzgoja vinove loze i proizvodnje vina. Ali nisam upoznat s vinarstvom. O župnom ću vinogradu razmišljati kada za to dođe vrijeme. Prvo ću se dati na ono duhovno u župi, što vidim da je potrebno, a ostalo će doći s vremenom.

Na koji način planirate približiti mlade crkvi?

– Vidio sam mlade u Štrigovi, ali ne toliko u crkvi. Ne znam zašto i ne znam je li ih moguće privući u crkvu i pokazati im da je tu njihova nada i smisao njihova življenja. Pokušat ću im prići ljudski, srdačno i prijateljski. Neka Bog dalje pomogne. To je za njihovo dobro i za njihov ostanak u ovome kraju.

Vaš prvi susret sa Štrigovom? Kakvi su vaši dojmovi?

– Mudri ljudi kažu da kuću ne valja ocijeniti po fasadi. Ja sam za sada upoznao samo fasadu. Štrigova mi se zaista čini „najlepši falaček Međimurja“ i hrvatske zemlje općenito. Vjerujem da su i ljudi takvi. Iz susreta s ljudima, iz tolikih želja dobrodošlice i izraza otvorenosti za suradnju, mogu reći da ovdje žive dobri i radišni ljudi. Nadam se da će tako i ostati, ali sam svjestan da je ta odgovornost i na meni. Fara je onakva kakav je župnik. Ako ja budem dobar, vjerujem da će biti i ljudi dobri.

Ostavi komentar