Večer laureata nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2020. godinu

Večerašnja završnica 48. Majskog muzičkog memorijala uz dodjelu nagrade i odlične izvedbe bila je pravo finale večeri laureata nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2020. godinu

Žiri u sastavu Trpimir Matasović, predsjednik, Iva Lovrec Štefanović, Petra Pavić, Krešimir Seletković, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga, Nagradu Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za najbolje glazbeno djelo u Republici Hrvatskoj za 2020. godinu odabrali su djelo Šimuna Matišića; Šlomek Maryam, za sopran, dva sopran saksofona i ansambl. Nagradu je mladom kompozitoru dodijelio zamjenik gradonačelnika Zoran Vidović.

U glazbenom dijelu nastavio se program u izmijenjenom obliku jer zbog epidemioloških mjera neki glazbenici nisu došli.

Tomislav Uhlik, Tri preludija, za harfu solo u izvedbi Veronike Čiković

Stanko Horvat, Tri preludija, za klavir solo u izvedbi Srebrenke Poljak

Berislav Šipuš, Il Piccolo Catalogo dei Sospiri, u izvedbi Katarine Kutnar, violina

Šimun Matišić, Šlomek Maryam, za sopran, dva sopran saksofona i ansambl, Marta Scwaiger sopran, Dragan Sremec i Saša Nestorović, sopran saksofoni, pod umjetničkim ravnanjem Berislava Šipuša.

Sve skladbe su izuzetno modernog oblika klasične glazbe koje traže angažman od izvođača i od slušaoca. Uz mentalno prepuštanje pronalaze se ipak dionice za uživanje. Samo nagrađeno djelo spaja gotovo nespojive glazbene pravce kako je i u samom obrazloženju Trpimir Matasović rekao.

I u glazbenoj je građi Šlomlék Maryam susretište različitih i raznorodnih sastavnica, s odzvonima tradicijske, umjetničke i jazz glazbe te referencama na povijesne tehničke i formalne obrasce, poput srednjovjekovnog hoquetusa, baroknog concerta grossa ili klasicističke arije s koncertantnim instrumentima. Matišić, međutim, ne pristaje na liniju manjeg otpora koju mu daje polazišna građa, odbacujući tako i romantičarsku dijalektičnost i postmodernistički polistilizam. Umjesto toga, skladba donosi složenu mrežu prepoznatljivih, ali i višeznačnih glazbenih znakova. U svojoj sveukupnosti oni tvore samosvojan zvukovni krajolik, dok njihove pojedinačne preobrazbe u bitnome  pridonose dramaturškome oblikovanju cjeline. Zvuk se iz polazišnoga tona u početku širi u stilu tijesnih intervala, neskriveno folklorne provenijencije; dva saksofona, kao znak “nebeskoga”, tog se stila brzo oslobađaju, a njihove sve virtuoznije dionice navode slušatelje na asocijacije u rasponu od imitacije ptičjega pjeva (po uzoru na Messiaena) sve do jazz improvizacije. Takvim poticajima postupno i suzdržano odgovaraju sopran i prateći ansambl. Dramaturški vrhunac događa se kad solistica i ansambl ostanu prepušteni sebi sâmima – isprva zamucukujući u svojevrsnom hoquetusu, oni vlastiti glas konačno pronalaze u nadahnutom “koralu” na tekst étkašaf hlofayn hnan hatoyé (moli za nas grešnike), znakovito postavljenome na mjestu zlatnoga reza unutar cjeline kompozicije. U izokrenutim ulogama, ta pronađena  vlastitost ansambla potiče saksofone na opsežnu kadencu. No njihov se glas ovdje istrošio, a njegov je “nebeski” poticaj postao izlišan – sopran i ansambl, nasuprot ekstrovertnom nastupu saksofona, na vlastiti način, gotovo samozatajno, privode molitvu kraju – bordun viola (i opet neskriveno folklornoga prizvuka) čvrsto je “uzemljen” na tonu c, čije oktave dopiru i do polazišnoga tona  čitave skladbe. Most od Neba do Zemlje tako je konačno postavljen i učvršćen – Čovjek je, pak, ostao na njegovoj sredini, završnome tonu fis u vokalnoj dionici.

Galeriju pogledajte ovdje (Laureat)

Foto: Mario Golenko

 

Ostavi komentar