Uskrsna poruka varaždinskog biskupa Bože Radoša: Oganj i plamen Vazma

U vazmenoj noći ispred crkve pali se vatra, oganj. Simbolički započinje obred Vazmenoga bdijenja, slavlje Uskrsa. Na ognju će se upaliti Vazmena svijeća.

Njezin plamen plijenit će pažnju u prvom dijelu vazmenoga obreda. Svijeća koja gori i izgara predstavlja Krista koji gori i izgara – daje se za druge. Svoj plamen širi na Crkvu, na druge svijeće – prisutne vjernike, koji od Njega primaju svjetlo i združuju se u život izgaranja i darivanja za druge. 

Vatra i oganj imaju više lica. Kroz ove dane jača glas koji poziva: Zaustavite vatru! Čovjek je uzeo u ruke vatru – vatreno oružje i otvorio vatru na svoje susjede. Zapaljena je vatra rata, prenesena je preko granice zemlje i duboko ušla u utrobu zemlje drugoga. Porušena su mnoga obiteljska ognjišta; mala – prirodna mjesta svetoga ognja, na kojima je do jučer sazrijevalo zajedništvo, jačala solidarnost i produbljivala se intimnost. Strahote su okom vidljive. Svaki dan se nižu: spaljene kuće i gradovi pretvoreni u ruševine i zgarišta, mrtva ljudska tijela ostala su uz put, bačena u masovnu grobnicu ili možda i spaljena u nekim pećima. 

Dokle će vihor rata širiti ovaj požar? Hladnokrvni ‘piromani’ bestidno drže u rukama upaljač i prijete da su spremni proširiti vatrena djelovanja. Postajemo svjesni da ovaj požar lako može izmaknuti kontroli, tj. da može zapaliti i spaliti zemlju. 

Prekinite vatru!, združuju se glasovi razuma. Ali sa zebnjom i sumnjom postavljamo pitanje: Može li glas razuma doprijeti do kamenog srca i pomućenih razuma ‘piromana’ čija odgovornost i moć nisu na istoj razini? Je li naivno nadati se da Netko ima moć pomiriti u sebi sve, podignuti bijelu zastavu, zastavu na kojoj je utisnut PAX – MIR? Podignuti tako da svi prepoznaju jedinstvenu ponudu koji se ne odbija? Može li se podići (neki) vihor koji može zaustaviti vihor rata? Promijeniti narav, smjer vjetra?

Sestre i braćo! 

Bog koji ustaje od mrtvih ne dolazi izmijeniti s nama vatru, nego je došao da nas privede ‘ognju svoje ljubavi’; da nas ogrije, pročisti, pomiri sa sobom i braćom – da nas privede vatri u kojoj se rađa novi čovjek! Bog ima ‘svoje vatre’ u kojoj čitamo poruku mira! Uskrs nam kroz sliku ognja i vatre, diskretno utiskuje poruku nade!

Prvu bih nazvao ‘Petrova vatra’. U dvoru velikoga svećenika, apostolskom prvaku Petru je hladno; hladno u duši, odvojio se od Spasitelja – Isusa iz Nazareta. Dušu želi ugrijati na nekoj drugoj vatri – grije se oko vatre Isusovih progonitelja; niječe blizinu i toplinu Učitelja, niječe svoj identitet, skriva osobnu iskaznicu. Zanijekao je Spasitelja, ali toplina Isusova pogleda ponovno će ga privesti ognju koje za njega gori u grudima Učitelja. Otopit će Petrovu ledenu nutrinu i poteći će tople suze obraćenja. Toplina Isusova pogleda iskra je koja sijeva iz ‘ognja njegove duše’ – ima moć ugrijati hladnoću svakoga ljudskog srca, pa i onih čija hladnoća pali opasne vatre i sije smrt.

Posebna je vatra ona koju Isus pali na Jezeru. To je ‘žeravica u kojoj se pročišćuje ljubav’. Na njoj uskrsli Učitelj priprema jelo za svoje promrzle učenike. Sami ništa nisu ulovili, ali s njim love obilno. Na žeravici je već pristavljena Riba (ΙΧΘΥΣ), trebaju samo pridodati nešto od zajedničkoga ulova. 

Doručak je slika Euharistije, u kojoj Krist sebe priprema za hranu. Ljubav uvijek sebe daje ljubljenima i priželjkuje za uzvrat ljubav: Petre, ljubiš li me? Uskrsli nam svjedoči da je neumoran u traženju ljudi. Dolazi nam, i kad ne računamo na njega, kad uzalud sami lovimo. Odlazi i tamo gdje su pokušali na njega zaboraviti. Hrani ih samim sobom! Čin ljubavi je moćan, može promijeniti svakoga!

Nije li gorjelo srce u nama… intimna, nenametljiva prisutnost na putu u Emaus! Ovim se putem i danas putuje, na njemu se susreću ljudi kojima je ubijena draga, najdraža osoba, bježe iz grada smrti. Njihova nutrina je zgarište, sve je otišlo u plamen, samo je pepeo ostao – tako misle. Ali na zgarištu mržnje Učitelj diskretno pali vatru ljubavi… Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, tumačio pisma… 

Zapalio je hladna srca, zgarište učinio ognjištem i poslao ih da budu nositelji nade. Čini li to i danas?
Da, čini!

Draga braćo i sestre!

Oganj kojega ćemo zapaliti u predvorju naših crkava i svijeća koju ćemo upaliti na njemu neka nas povedu u putovanje s Bogom, koji se iz ljubavi za nas predaje kao žrtveno janje. On je umro na križu, uskrsnuo od mrtvih da zastavu mira podigne visoko, iznad svih zastava, da ostane samo jedina zastava – zastava Krista Spasitelja. On je, štoviše, poslao ‘oganj Duha’ da sve okupi pod ovu zastavu mira. U obliku ognjenih razdijeljenih jezika silazi Duh Sveti na apostole. Snaga je to koja rađa novu Obitelj, Crkvu. Silazi slikovito kao silan vihor, koji ispunja kuću, tjera apostole u svijet da navijeste i donesu mir. Može li taj ‘Silan Vihor’ ugasiti protivan vihor, ‘vihor rata’? Vjerujemo da On jedini to može. Može ga ugasiti u nama i u svijetu. Zato žarko čekamo živoga, uskrsloga Krista, pobjednika nad mržnjom i smrću!

U toj vjeri svima želim:

Sretan Uskrs!

Bože Radoš
varaždinski biskup

 

Ostavi komentar