Tepanje “mamice, mamice”, dječji osmijeh i srdačni odnosi između članova obitelji dočekali su nas kad smo zakoračili u kuću Verice Sović iz Bafija koja se bavi udomiteljstvom od 2006. godine. Te je godine u svoju kući primila prvog korisnika, a što ju je potaknulo da se počne baviti udomiteljstvom i kakvo je njezino dosadašnje iskustvo ispričala nam je u razgovoru u blagovaonici okružena svojom djecom među kojom ne pravi nikakve razlike, mada ima i svoje dvoje odrasle biološke djece.
– Socijalna radnica Lidija Vinković koja je nekad radila na našem terenu najviše je odgovorna što sam se počela baviti udomiteljstvom. Ona me uputila i motivirala da se okušam u tome jer smo imali veliku praznu kući i dvorište. Moja su djeca onda još bila osnovnoškolci – kazala nam je četrdesetsedmogodišnja Verica i opisala cijeli proces kako se danas u Hrvatskoj postaje udomitelj.
Potrebe za udomljavanjem još puno veće
Prvi je korak, ističe, obratiti se Centru za socijalnu skrb. U Čakovcu je u timu za udomiteljstvu odgovorna osoba Melita Novak-Ban kod koje se najprije izrazi želja za bavljenje udomiteljstvom. Socijalni radnici potom izađu na teren te pogledaju zadovoljavate li određene uvjete i kriterije. Prije nego što dobijete licencu koja se obnavlja svakih pet godina, mora se ujedno proći kroz određena psihološka istraživanja i edukacije u sklopu centra.
– Bitno je da ste financijski osigurani i, naravno, da ste fizički i psihički zdravi. Isto tako, vaši ukućani (punoljetni članovi kućanstva) moraju dati suglasnost da se slažu s vašom idejom. Oni također moraju donijeti liječničku potvrdu i potvrdu o nekažnjavanju u Centar za socijalnu skrb – istaknula je štrigovska udomiteljica.
Prema Zakonu o udomiteljstvu, postoji nekoliko vrta udomiteljstva: nesrodničko udomiteljstvo, srodničko udomiteljstvo i profesionalno udomiteljstvo. Na području općine Štrigova za sada postoje tri udomiteljske obitelji te jedan obiteljski dom za djecu koji se nalazi isto tako u Banfiju. Za naš sjeverni kraj je to premalo, napomenula je naša sugovornica, jer su potrebe puno veće za udomljavanje djece, ali i za osobe starije životne dobi.
– U biti je udomiteljstvo vrsta skrbi izvan institucija. Mi smo zamjenski roditelji, samo nas ne zovu mama, nego teta. Jedno me dijete već dugo zove mama. Ljudi govore da je to velika obaveza i odgovornost, ali onda se pitam nemaju li i za svoju djecu istu takvu odgovornost. Obaveza je ista, bilo to udomljeno dijete ili biološko dijete. Razlike ne bi smjelo biti – poručila je Verica.
Radno vrijeme je od 0 do 24 sata
U ovih je 12 godina u svoju kuću primila osam korisnika. Neka su djeca bila na kratkom smještaju, a neka poput zadnjeg slučaja i na dužem roku, po nekoliko godina do svoje punoljetnosti. Nakon punoljetnosti djeca imaju pravo biti još godinu dana u udomiteljskoj obitelji da se prilagode na novu situaciju i dok se ne zaposle.
– Nikad nismo od djece tražili da nas zovu mama. Oni imaju svoje roditelje i uvijek im kažemo istinu kada primijetimo da su došli u određenu dob da mogu shvatiti o čemu je riječ. Naše radno vrijeme je 0-24 sata. Mi smo toj djeci kuhari, spremači, a nadasve odgajatelji. U domovima gdje su smještena djeca postoje zaštitar, kuharica, pedagog, psiholog, ali oni nemaju tu toplinu koju može stvoriti udomiteljska obitelj – naglasila je udomiteljica.
Naše je udomiteljstvo je jedno od slabije pozicioniranih u usporedbi sa zemljama u regiji, Austrijom, Slovenijom i Srbijom. U tim zemljama postoji regulirani status za udomitelja, primaju mirovinsko, zdravstveno i plaću, a kod nas u Hrvatskoj toga još uvijek nema.
– Nemamo sindikat koji bi se zalagao za naša prava. Primamo dječji doplatak, opskrbninu, po djetetu dobivamo naknadu od 400 kuna, a djeca džeparac – istaknula je Verica i na kraju razgovora dala savjet za sve koji imaju namjeru baviti se udomiteljstvom: – Treba imati hrabrost, odlučnosti i morate biti mekani u srcu.
