Krajem ove školske godine u zasluženu mirovinu odlazi i ravnateljica čakovečke Gimnazije Josipa Slavenskog Tea Runjak Dragić. Kad kažemo zasluženu, mislimo na 41 godinu radnog staža te navršenih 65 godina života. U mirovinu odlazi s punim stažom odrađenim u rodnom Međimurju, i to najprije kao profesorica biologije, a zadnjih 18 godina kao ravnateljica.
Kao profesorica i ravnateljica dobro je poznata međimurskoj javnosti po svom radu u Gimnaziji i uspjehu samih učenika tijekom školovanja, ali i njihovog daljnjeg rada kao liječnika, strojara, IT stručnjaka, agronoma, veterinara, profesora itd.
S druge strane, malo se zna o jednostavnoj ženi, rodom iz Preloga, koja obožava kuhanje i obiteljske ručkove, koja živi za svoju djecu i unuke.
– U mirovinu odlazim prije svega s osjećajem zadovoljstva – rekla nam je buduća umirovljenica na početku našeg razgovora. – Ispunjena sam raznim aktivnostima koje sam radila s puno ambicije, želje, volje, marljivosti i odgovornosti. I kad sve to napraviš i razmišljaš na taj način, shvatiš da dođe vrijeme za mirovinu. Idem zadovoljna jer mislim da sam nešto napravila. Sam pojam umirovljenja ne doživljavam nikakvim krajem. To je nešto što normalno dolazi tijekom života, kao što je rođenje, školovanje, započinjanje radnog vijeka koji onda jednog dana i završava.
Time, naravno, kaže i ne završava stil i način života te osobe. I dalje će ostati subotnje kave s dragim osobama, posjete izložbama, predstavama u Centru za kulturu, koncertima…
Posvetit ću se obitelji i unucima
– Jedino što ću više biti u Zagrebu i to iz jednostavnog razloga. Tamo su mi djeca i unuci i njima ću tamo biti puno korisnija. Primjerice, mogu im još uvijek prenijeti neke životne mudrosti, stajališta.
Drugim riječima, u potpunosti će se posvetiti obitelji i biti dobra baka svojim unucima. Doduše, kaže i do sada joj je obitelj bila važna i smatra da je dobro uskladila privatni život s poslom. Trudila se da nitko ne bude zakinut ni na poslu ni doma pa čak i kad je bila najteže životne bitke. – Mislim da mi je posao puno pomogao u najtežim trenucima jer sam radila s mladim ljudima, punim aktivnosti, volje i elana.
Ako se još može čime pohvaliti kao osoba, onda je to jak i naporan tempo rada. I to će još možda jedino nedostajati u mirovini. Naime, tijelo i misli koje su non-stop bili, kako se to popularno kaže, “pod spanungom”. Morat će se prilagoditi smirenijem načinu života, mirnijem tempu koji više ne robuje satnici, sastankom za sastankom niti pak u svakoj prilici biti svakom pri ruci i na raspolaganju. Trebat će se napraviti nekakav balans.
– Kada ideš zadovoljan i svjestan vremena da je to tako i tako mora biti, onda to tako i posložiš. Osim toga ja više nisam mlada djevojka, već zrela gospođa koja sada mora i više slušati svoje tijelo i biti svjesna njegovih ograničenja. Drugim riječima, moram se ponašati kako to i priliči osobama treće životne dobi, ali puna aktivnosti.
Neki posebni hobi nema. No voli pogledati dobar film, pročitati knjigu, izaći na izložbu. Posebno voli kuhati za obitelj, prijatelje, a prati i svjetsku gastronomiju.
– Obiteljski stol mi je vrlo važan. Tu se razgovora, rješavaju problemi, druži se, smije i tuguje. Razvila sam tradiciju okupljanja oko nedjeljnog ručka, svih rođendana, blagdana, praznika i tada se okupi cijela obitelj.
Pogled unatrag: Ne bih gotovo ništa mijenjala!
Kao što je već poznato, rođena Preložanka stjecajem okolnosti, odnosno zbog preseljenja, srednju školu, tj. gimnaziju završila je u Varaždinu gdje je tada i živjela. Studij ju je odveo u Zagreb na Prirodoslovno-matematički fakultet, smjer biologija, i to eksperimentalna.
– To mi je bio prvi izazov, nešto drugačije iz prirodoslovlja, iz prirodnih znanosti. Naravno, mama me je vidjela kao liječnicu (malo je poznato kako je njena baka bila glavna sestra u nekadašnjoj bolnici u Prelogu), tata kao pravnicu. No ja sam izabrala nešto što je tada bilo rijetko – eksperimentalna biologija. Na tom smjeru bilo nas je svega 20-tak i manje-više svi su danas magistri i doktori. Diplomirala sam opet na nečem što je bilo dosta novo za ono vrijeme. Radi se o području antropologije, i to na istraživanju migracijskih i genetičkih osnova populacije ljudi otoka Hvara.
Tada, kaže, puno joj se toga otvorilo, radila je s ljudima koji su bili pioniri na tom području, imala je dobre profesore, pogotovo akademika Pavla Rudana koji je u to doba bio mladi znanstvenik i koji je u Zagreb doveo prve škole antropologije. Radeći uz njega, širili su joj se vidici i otvarala vrata za znanstvenu karijeru i doktorat u Parizu.
– Bilo je tu tada raznih previranja (1976. – 1977.) nesigurnosti i dozvola odlazaka iz zemlje. Dobila sam dozvolu da odem u Pariz. I jednoga dana donijela sam odluku da ipak tog rujna ne idem u Pariz. Bilo je tu i privatnih razmišljanja i promišljanja. Kako sam tada radila na Institutu kao postdiplomant, osjetila sam i naglo zahlađivanje odnosa. Tako da znanost koja me izrazito zanimala nisam tada realizirala do kraja. Ne mogu sada reći da ne žalim, ali kad se negdje nešto zatvori, drugdje se otvori.
U to je vrijeme jedna njena kolegica iz Varaždina čekala bebu i trebalo ju je zamijeniti u školi u Čakovcu. Pitala ju je je li zainteresirana jer je uz postdiplomski imala dosta slobodnog vremena. Kako su joj u školi dobro posložili raspored, u proljeće je započela s radom, a u jesen zaposlila na neodređeno i taj je posao radila punih 41 godinu.
(Vlasta Vugrinec)
