Mlada i vrckava Međimurka Lidija Matulin poznata je među umjetnicima i u javnosti po slikama velikih formata. Rođena je u Čakovcu, a živi na relaciji Sveta Marija – Frkanovec. Pohađala je Graditeljsku školu u Čakovcu na smjeru dizajna unutrašnje arhitekture, dok je u Rijeci magistrirala na Akademiji za primijenjenu umjetnost.
Za sebe kaže da njeguje geometrijsku i organičku apstrakciju intenzivnog kolorita. Ne voli rutinu i nije sklona romantiziranju slikarstva. Na slikarstvo ne gleda kao na životni poziv, već kao na produkt koji je uvijek na granici eksperimenta. Ističe da joj se trenutno najlakše i najefektnije izraziti upravo u ovom mediju.
*Vaše su slike neobične po tome što su velikih formata. Koliko je zahtjevno raditi na njima?
– Veličina proizlazi iz mog slikarskog stila koji u mnoštvu vizualnih slojeva i motiva ne trpi razumne formate. Cijelu seriju radim u isto vrijeme, što uključuje puno dizanja i premještanja slika koje ponekad premašuju i moje dimenzije. Fizički je dosta naporno i zahtjeva dobru kondiciju, ali nije ništa u usporedbi s razmjerima istraživanja koje tome prethodi.
*Može li se danas živjeti od umjetnosti? Ide li prodaja slika?
– Ovisno o tome što sve smatrate umjetničkim radom. Vjerujem da se nikad nije moglo živjeti isključivo od prodaje radova. Bar ne na ovim prostorima. Globalizacija i internet su definitivno olakšali prodaju, ali su i zamutili vodu tako da krajnji korisnik, možda needuciran, teško može razlučiti umjetnost od dopadljivog komercijalnog rada. Ključnom smatram kvalitetnu edukaciju koja potiče kritičko razmišljanje te osobni poriv za razvojem i širenjem vidika.
*Što Vas motivira, odnosno što Vam sve može poslužiti kao inspiracija za rad?
– Česta egzistencijalna pitanja tijekom povijesti: što je, a što nije. Postavljam sama sebi pitanja, a odgovore ostavljam otvorenima za individualnu interpretaciju. Težim hibridnim kompozicijama u kojima reducirane prikaze pojavnog svijeta balansiram s drugim dimenzijama stvarnosti, mašte ili snova. Zanima me taj spoj – linija spajanja (ili odvajanja) svjesnog od podsvjesnog.
*Rekli ste da koristite i tehnologiju za svoje radove, možete li malo pobliže to objasniti, na koji način?
– U želji za dokidanjem dvodimenzionalnog doživljaja slike u kasnijim ciklusima slikama dodajem zvuk. S Petrom Palašekom iz Čakovca koji trenutno živi u Londonu razvila sam računalni program koji “skenira“ sliku čitajući intenzitet, nijansu i čistoću boje prevodeći ih u zvuk. Uvođenjem crno-bijelih linija, rastera i tekstura, dobivam različite šumove i zvučna zakrivljenja koja dopunjuju vizualni doživljaj aludirajući na prijelaz u neku drugu paralelnu stvarnost.
*Imate li svoje uzore?
– Imam najdražu umjetnicu ako se to računa, a to je Katarina Gross. Ona je uz svoj impresivni umjetnički opus 90-ih u Berlinu zajedno s još nekoliko kolegica pomogla pozicionirati žene kao jednakopravne na europskoj umjetničkoj sceni.
*Koji su Vam sljedeći planovi?
– Kratkoročni plan je iznijeti Kulturoš koji ove godine Centar za mlade organizira u suradnji s Muzejom Međimurja Čakovec. Otvaramo 29. svibnja, a izložbeni program prate brojna kvalitetna predavanja i zanimljive radionice. Također mi je u planu do kraja godine završiti „Pad Zrinskih“, sliku koju sam radila za izložbu „Preobrazba povijesnog – u spomen na obitelj Zrinski“. Sve to, naravno, služi dugoročnom cilju koji za sada ostaje poslovna tajna.
