Rom sam, ali nisam zaslužio da me se gleda kao nekog tko krade i nema kulturu

stojan bogdan
Foto: Boris Ščitar/Večernji list

Ne tražim nikakva posebna prava kao Rom, nego u prvom redu kao građanin RH. A to znači da očekujem da se ne krše prava koja mi kao građaninu jamči Ustav.

Rom policajac u Međimurju. Zvuči vam senzacionalno? Možda kao tema neke nove fikcije Kristiana Novaka? Naravno. Dijelom zbog predrasuda kojima smo svi mi podložni, ali i zato što je tako nešto uistinu rijetkost, piše večernji.hr
Priznajem, kada mi je palo na pamet pitanje ima li Roma policajaca, nisam očekivao pozitivan odgovor koji mi je dao upravo Kristian Novak i rekao mi da postoje dvojica. Jedan je pravosudni policajac Oliver Kalanjoš, a drugi, s kojim mi je najbolji međimurski romanopisac pomogao uspostaviti prvi kontakt, temeljni je policajac policijske postaje u Čakovcu Stojan Bogdan. Ima 31 godinu, radi u policiji već osam godina, a nedavno je položio ispit za čin višeg policijskog službenika. Bez oklijevanja je pristao na razgovor, za koji smo vrlo brzo dobili i dozvolu, kao što je u policiji red, i od njegovih nadređenih. Susret i razgovor s tim izuzetnim mladim čovjekom bio je i za mene osobno ohrabrenje i obogaćenje.

Na prvo pitanje je li mu neugodno isticati se ovakvim istupanjem kao predstavnik romske nacionalne manjine spremno je odgovorio da nije ako je svrha pružiti pozitivan primjer, osobito mladim pripadnicima manjinske romske zajednice da pomisle “ako je mogao on, mogu i ja”.

Stojan Bogdan rođen je u omanjem romskom naselju u Kotoribi, gdje je završio osnovnu školu, a nakon toga u Zagrebu srednju školu za tehničara željezničkog prometa. Zaposlio se, ali ne u struci, pa mu se privlačnom i zanimljivom učinila prilika da upiše Policijsku akademiju, što je i učinio, a po završetku se vratio u svoj rodni kraj i dobio posao u Policijskoj upravi međimurskoj. Živi u Kotoribi, ali ne više u romskom naselju. Čim se zaposlio u policiji i postao kreditno sposoban, cijela obitelj kupila je jednu manju nekretninu izvan romskog naselja i s vremenom je adaptirala. U osnovnu školu je krenuo, kao i većina romske djece, a da nije znao ni riječi hrvatskog jezika.

– Bilo je različitih situacija, diskriminacije vršnjaka, no to je meni bio motiv da pokažem da nisam drukčiji od bilo koga drugog i da sve što mogu drugi mogu i ja, priča nam Bogdan.

Ovdje je rođen i moj pradjed

– Pritom je vrlo bitan odgoj. Ja sam tim putem krenuo i zahvaljujući svome ocu koji se s majkom puno trudio oko mene, razgovarao sa mnom o raznovrsnim temama, pa tako i o mogućnostima koje ću imati ako budem dobar učenik i završim školu, kaže.

Imao je podršku učiteljice koja se u prva četiri razreda morala brinuti o razredu u kojem su mali Romi bili u većini, što se promijenilo u višim razredima osnovne škole, nakon što su mnogi njegovi sunarodnjaci u školi zaostali ili od nje odustali. Sljedeća osoba kojoj je zahvalan njegova je profesorica glazbenog koja se oko njega osobito potrudila i uputila ga u mogućnosti daljnjeg školovanja.

– Imam kćer od pet i sina od tri godine i oni neće imati problem nepoznavanja jezika kad krenu u školu. Kći ide i u mješoviti dječji vrtić, a kad krene u školu moći će već početi učiti i engleski. Živimo u ovoj državi i smatramo se Hrvatima, što i jesmo, jer ovdje su rođeni moj djed i pradjed, pa smatramo da je najosnovnije naučiti djecu hrvatski jezik, usporedo s materinskim, kaže nam Bogdan pokazujući primjerom koliku je promjenu moguće postići u načinu života samo jedne generacije.

Ostavi komentar