Najviše brige i pažnje drugih trebamo tijekom dvaju životnih razdoblja. Prvi put nakon rođenja, a drugi put u dubokoj starosti kada postajemo previše krhki, slabi, senilni i nesposobni brinuti se o sebi zbog prirodnog procesa tjelesnog i kognitivnog propadanja.
Tada ponovno, kao kad smo prvi put udahnuli zrak, nastupa naša obitelj i rodbina, no problem je ako oni nisu u blizini ili ako su u pitanju zdravstvene tegobe pa nam ne mogu pomoći. U tom slučaju za naše starce bi se trebale pobrinuti socijalne ustanove, a kada su uz to i bolesni, naš zdravstveni sustav, jer i jedno i drugo financiramo kroz proračun.
Dosadašnji obrazac načina na koji suvremeno društvo pristupa starosti nije se pokazao u najboljem svjetlu. Starci su u mnogo slučajeva, u stvari sve češće, prepušteni sami sebi. Njihov glas ne može se čuti, a mi kao društvo mnogo puta zaklanjamo pogled ne pružajući im ni ljudsku utjehu.
Pandemija koronavirusa taj je problem udvostručila, ako ne i utrostručila. Sada se još i više doima da su stari ljudi suočeni s izborom pogibelji pod vulkanom korone. O tome zorno svjedoče i dva primjera s kojima su nam se dvije građanke javile našoj redakciji Međimurskih novina i spremno ispričale svoja neugodna iskustva.
Prva od njih je čitateljica Renate Martinec iz Pleškovca koja je izrazila svoje nezadovoljstvo s postupanjem djelatnika bolnice prema covid-pozitivnim pacijentima.
Razočarana postupanjem čakovečke bolnice pacijentom javila nam se i čitateljica Rebecca Vrbanec iz Turčišća koja nam je ispričala obiteljsku situaciju u kojoj su se našli usred pandemije koronavirusa.
Njihova svjedočanstva donosimo u aktualnom broju MEĐIMURSKIH NOVINA koje od petka, 10. prosinca, možete kupiti na prodajnim mjestima diljem Međimurja.
