U moderno vrijeme, pojam ispirači zlata povezan je s ljudima koji traže brz način da dođu do bogatstva, no međutim, prije samo nekoliko desetljeća korišten je za opisivanje vrijednih pojedinaca koji su sakupljali dragocjeni materijal iz riječnih tokova.
Zanat koji nestaje obično je povezan s povijesnim svijetom Divljeg zapada, ali je postojao i u drugim dijelovima svijeta. Hrvatska se nije razlikovala, jer naime jedan od najstarijih podataka o ispiranju zlata datira iz doba zapljene imanja Zrinskih 1670.godine gdje je vidljivo da je kralj Leopold dao iz riznice Petra Zrinskog u Čakovcu odnijeti u Beč 41,5 dukata čistog zlata ispranog iz rijeke Drave.
Podatak da je kralj Leopold za svoju riznicu uzeo zlato isprano iz rijeke Drave govori o njegovoj posebnoj vrijednosti i čistoći. Selo Donji Vidovec bilo je glavno sijelo zlatara, većinom siromašnih seljaka koji su kruh služili ispiranjem zlata. Tamošnji stanovnici su dobili i posebnu povelju od carice Marije Terezije koja je potpisana 21. lipnja 1776.godine koju je primio nositelj zlatarskog ceha Bolta Embreuš.
Tom poveljom ispirači su dobili pravo za rad na Dravi Savi i Muri, s time da mogu koristiti obalu u širini od tri metra. Bila je to neka vrsta koncesije iz 18. stoljeća koju do današnjeg dana još uvijek nitko nije osporio ili ukinuo.
Najveća flota čamaca za ispiranje zlata u Hrvatskoj
U jedno vrijeme selo Donji Vidovec je imao oko čamaca koji su plovili rijekom Dravom od spruda do spruda tražeći zlatna zrnca sakrivena u šljunku. Danas sa svega dvadesetak čamaca,svi u privatnim vlasništvima te naravno uredno registriranim kod Lučke kapetanije, Donji Vidovec i dalje ima najveću flotu u Međimurju
