Tatjana Žižek iz Novog Sela Rok psihologinja je koja je dobila godišnju nagradu struke “Marulić: Fiat psychologia” za osobiti doprinos u hrvatskoj primijenjenoj psihologiji.
Svoja prva profesionalna iskustva stjecala je u osnovnim školama u Donjoj Dubravi i Svetoj Mariji, a posljednjih dvadesetak godina radi s djecom s većim razvojnim teškoćama u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec kao stručni suradnik psiholog. Fokus njezina rada je edukacija odgojitelja i učitelja u području emocionalne potpore učenicima te poticanja kvalitetne komunikacije između učenika, učitelja i roditelja.
Osim toga, vanjska je suradnica na Učiteljskom fakultetu u Čakovcu gdje studentima odgojiteljskog studija predaje Psihologiju dječje igre i Primijenjenu razvojnu psihologiju i na Pučkom otvorenom učilištu Čakovec gdje predaje predmete iz područja razvojne psihologije i psihologije komunikacije.
Do samog završetka srednje škole željela je biti učiteljica razredne nastave, da bi u konačnici, kako kaže, spojila svoje dvije ljubavi – psihologiju i školu. Njezin suprug Renato, sin Erik, student veterine, kćer Laura, gimnazijalka i mama Dragica velik su joj izvor emocionalne snage i golema podrška u svim osobnim i profesionalnim aktivnostima.
Što za Vas znači dobivena nagrada struke?
– Moram istaknuti da uistinu jako volim svoj posao. Nastojim ga obavljati stručno i u skladu s etičkim principima, no prije svega, i u svemu, prvo trebaš biti – čovjek, dakle reagirati humano i s razumijevanjem prema osobi nasuprot sebe. Ponosna sam na dobiveno priznanje i zahvalna kolegicama iz Sekcije za psihologiju razvojnih teškoća i invaliditeta Hrvatskog psihološkog društva koje su me predložile. Iz lokalpatriotskih razloga me naročito veseli što mi je priznaje uručeno na 26. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa koja se ove godine održavala u našem Međimurju, u Toplicama Sv. Martin na Muri.
Kakva su danas djeca?
– Djeca su sjajna. Puna pitanja, kreativna, otvorena uma, iskrena i zabavna. Tako dugo dok mi odrasli to vidimo i potičemo u njima. Dječji razvoj ima svoje ustaljene puteve samo se mijenjaju civilizacijski uvjeti. Mislim da današnjoj djeci nije lako. Odrasli s jedne strane često imaju problem u postavljanju granica u odgoju što rezultira djecom koja su nesamostalna i nesigurna. S druge strane, postavljaju velika obrazovna očekivanja pred djecu pa sve, osim petice, nije dobro.
Koje savjete biste dali roditeljima za bolje odnose s djecom, odnosno za povećanje kvalitete života unutar obitelji?
– Obitelj i dom vidim kao mjesto koje bi trebalo biti izvor sigurnosti i prihvaćanja svakog njezinog člana. Nema povezanosti među ljudima ako nema zajednički provedenog vremena, a nedostatak vremena je jedan od najvećih problema suvremenog čovjeka. Trenuci koje djeca i roditelji provode zajedno prilika su za roditeljsko spoznavanje djetetovih interesa, dvojbi, svakodnevnih lijepih i ružnih trenutaka.
Odrasli u najboljoj vjeri i namjeri često vole djeci dijeliti savjete i držati prodike, a najviše će učiniti ako više slušaju, a manje pričaju. Važno je da roditelj ima na umu da nije djetetov prijatelj, već odrasla osoba koja dijete usmjerava ka samostalnosti i zrelosti. I ne treba se ustručavati djeci pokazati ljubav, i riječju i dijelom.
Kakva je uloga dječje igre u razvoju djeteta?
– Igra je najvažnija djetetova aktivnost. Potiče dječji razvoj u području govora, motorike, spoznaje, emocionalnog i socijalnog funkcioniranja. U igri dijete može postati što god želi i vježba različite uloge koje ga čekaju u svijetu odraslih. Igra je izvor zabave i najlakši način učenja.
Živimo u dobu interneta i različitih tehnologija. Kako kompjuterske igre i igre putem mobitela utječu na našu djecu?
– Moderna tehnologija je naša realnost i ona ima svoje dobre i loše strane. Presudna je kvaliteta sadržaja i količina vremena koje dijete provodi u takvim igrama. Ako to nije djetetova primarna aktivnost, ako dijete živi u stvarnosti, a ne u virtualnom svijetu, druži se s prijateljima, bavi se fizičkim aktivnostima, tada povremenim igranjem na kompjuteru i mobitelu neće biti nastati šteta već će dijete spontano učiti služiti se suvremenim alatima.
*Mnogim je roditeljima danas teško uspostaviti granicu kod djece u korištenju novih medija. Možete li dati nekolicinu savjeta roditeljima koji ne znaju kako postaviti granice u korištenju mobitela i kompjutera?
– Ako dječji mozak ne stimuliramo dodirom, mirisom, zvukovima, nego samo izlažemo ekranu, on se ne razvija primjereno. Stručnjaci sve češće upozoravaju da djeci do treće godine života televizor, kompjutor ili mobitel uopće ne smiju biti dostupni jer pretjerana izloženost ekranima otupljuje osjetila, sputava maštu, jača neosjetljivost na nasilje i bol drugih. Dijete do tri godine ne uči sadržaje s ekrana već ih imitira bez razumijevanja. Crtić ili neki drugi sadržaj na ekranu predstavlja mu samo zbunjujući skup boja, zvukova i slika koje ne razumije jer ne razlikuje stvarnost od virtualnih slika. Zabrinjavajuća je informacija da djeca u prosjeku provode dnevno pred ekranom tri sata, a u razgovoru s roditeljima 38 minuta.
Da spriječimo negativne posljedice na dječji razvoj i preveniramo poteškoće s pažnjom i koncentracijom te probleme u govoru i ponašanju, prvo treba osvijestiti da ekran nije dadilja, a zatim ih sve isključiti na određeno vrijeme. Obitelj može uživati u društvenim igrama u kojima sudjeluju i roditelji i djeca, izletima, uključivanju djece u svakodnevne kućanske poslove kroz igru. Bit svega je da se s djecom komunicira, pa se tako i crtić gleda i komentira u društvu roditelja. Na taj bi način ova dozirana izloženost ekranu uključivala logičko razmišljanje, a ne samo puku imitaciju. Kad se maknu ekrani koji kradu pažnju i djece i roditelja, sve će imati priliku bolje se upoznati. Mobitel i kompjuter trebaju imati status alata za učenje i rad, a status privilegije u slobodno vrijeme. Naravno, da bi to tražio od djeteta, presudno je da roditelj to pokaže vlastitim primjerom.
