Plantaže ili bolje rečeno nasadi jabuka uobičajena su slika na našim međimurskim poljima. Doduše, u posljednjih nekoliko godina niču i nasadi lješnjaka, oraha kao i raznog bobičastog voća predvođeni aronijom, kupinom, malinom i borovnicom. S druge strane, nasadi šljiva mogu se nabrojiti tek na prste jedne ruke, premda je to voće lako za uzgoj i ne zahtijeva puno brige pa čak ni često orezivanje. Istina je još i da se i u našem kraju mogu uzgajati najkvalitetniji plodovi u ekološkim uvjetima za razliku od zapadnoeuropskih zemalja.
Šljiva se u Hrvatskoj u prošlosti puno više uzgajala nego danas, i to u Hrvatskom zagorju, Slavoniji, Banovini i Lici, a bilo je dosta i u Međimurju, no virusna bolest tzv. šarka učinila je svoje. Šarku je najviše osjetila sorta bistrica, tradicionalno najzastupljenija sorta na našem području. Šljivici su desetkovani i zapušteni, a samo ih entuzijasti nastavljaju dalje uzgajati, i to sadeći modernije sorte koje su se pokazale otpornijima na šarku.
Međutim, Međimurci ne odustaju lako od voćarstva, pa je u posljednje vrijeme šljiva opet voćka koja se sadi, pa tako ima i šljivika.
Vrijeme berbe u šljiviku u Mačkovcu
Jedan od njih nalazi se u vlasništvu Milene i Saše Topleka iz Mačkovca. Trenutno je u njemu vrijeme intenzivne berbe koja će potrajati sve do kraja ovoga mjeseca.
– Za šljivik smo se odlučili sasvim slučajno ili bolje rečeno onako, idemo isprobati – kazala je Milena Toplek koju smo zatekli u ranojutarnjoj berbi na parceli u Krištanovcu. – Imali smo nešto zemlje i novaca i htjeli smo se nečim baviti. Kako su svi u jabukama, htjeli smo nešto drugo što nitko nema i odluka je pala na šljive.
Na oko jedan hektar površine, doduše na dvije lokacije, u Mačkovcu i Krištanovcu, zasadili su 600 stabala, i to tri sorte: čačanska ljepotica, čačanska rana i stanley. Šljivik je zasađen 2007. godine, dvogodišnjim međimurskim sadnicama koje su nabavili u Donjem Kraljevcu, koje su već u petoj godini stigle u puni rod.
– Naravno, iz poznatih razloga, u šljiviku nemamo stare sorte, već isključivo nove koje smo zasadili prema preporuci struke te na osnovi svojstva samog tla. Radi se uglavnom o konzumnim šljivama te šljivama pogodnim za pekmez i rakiju šljivovicu.
Prodaja na kućnom pragu
Ako je godina idealna, bez mraza i tuče te se pogodi vrijeme prskanja protiv šljivine osice, kaže naša sugovornica, po stablu se može ubrati 70-80 kilograma plodova. Istina, takve su godine rijetke no, šljiva uvijek ima. Ako ništa drugo, onda barem za pekmez i rakiju.
Ugovorno se ne usude vezati ni za koga jer nikad se ne zna hoće li ih pogoditi tuča, mraz ili neka druga nepogoda.
– Ove sezone, koja se pokazala poprilično dobrom i šljive su obilno rodile, uglavnom prodajemo sve na kućnom pragu, placu i sajmu, a velik dio ide prekupcima – ističe Milena Toplek. Trgovački centri nisu zainteresirani, kao ni čakovečka hladnjača Reginu PZ-a, u koju smo dosad vozili jer kažu da su prebukirani šljivom iz Srbije te Bosne i Hercegovine.
Shodno tome, prepušteni su prekupcima pa šljivu daju na veliko po 3 kune, a na malo prodaju je po izvrsnoj cijeni za kupce, po samo 5 kuna.
Prema njenim riječima, za šljivama je mala potražnja, kao da ljudi nisu zainteresirani. Niti se može prodati kao prije na sajmu i placu, niti pak prekupci traže veće količine.
Preradu prate brojni birokratski problemi
Budući da obitelj nije registrirana za preradu, svoj urod plasira na tržište u svježem stanju.
Nije da nisu htjeli ići u preradu, kaže naša sugovornica, no na kraju se prerađevine pokažu preskupe za kupce. Proizvod poskupljuju prije svega brojne dozvole, papiri te udovoljavanje našim strogim i prestrogim sanitarnim propisima i uvjetima. S druge strane, šljivik im u stvari dođe kao hobi jer ipak se tu ne radi o prevelikim količinama.
Ali bez obzira na ovakvu situaciju, isplati se kupiti domaću međimursku šljivu, posebice ako spremate zimnicu jer boljeg džema ili pekmeza teško možete napraviti od one iz BiH ili Srbije.
