24. prosinca 1918. godine jedan je od najvažnijih, ali do sada slabo spominjanih datuma u povijesti Međimurja. Naime, na taj dan hrvatska vojska koja se skupila nakon raspada Austro-ugarske potjerala je mađarsku vojsku i oslobodila Međimurje. Operacija je bila poput dobro poznatih akcija oslobođanja hrvatskih teritorija u Domovinskom ratu. “Bljeska” ili “Oluje” jer je za samo 7 sati oslobođen cijeli naš kraj između Mure i Drave.
Evo kako je Ana Šestak, kustosica Povijesnog odjela Muzeja Međimurje ukratko opisala prvo oslobođenje Međimurja od mađarske vlasti pred točno 100 godina.
– Nakon neuspješne vojne akcije 13. studenoga Narodno vijeće za Međimurje nastavilo je s radom na odcjepljenju Međimurja od mađarske države i pripojenju Hrvatskoj. Srbi su odbili prijeći demarkacijsku liniju, no prihvaćen je prijedlog dr. Ivana Novaka da se s obzirom na izrazito tešku situaciju u Međimurju Narodno vijeće obrati Saveznicima. I njih je obvezivala Beogradska vojna konvencija zbog čega je Narodno vijeće SHS-a bilo prisiljeno samo djelovati i usprkos konvencijama vlastitim snagama osloboditi Međimurje.
Ovaj put je hrvatska vojska okupljena u Varaždinu bila snage jedne pješadijske brigade sastavljene od 7 bataljuna pješaka, 52 strojnice, 2 konjička eskadrona, 2 baterije poljskoga topništva i 2 baterije teškoga topništva s ukupno 24 topa i nekoliko pomoćnih četa.
Na Badnjak, 24. prosinca 1918., glavna kolona potpukovnika Perka prešla je rijeku Dravu preko mosta kod Varaždina. Usporedno s cestom pratio ju je kapetan Sertić s pola pješačkoga bataljuna. Istovremeno major Pogledić prebacio je preko Drave kod Hrženice dva bataljuna pješadije, konjice i artiljerije. Major Pogledić krenuo je sa svojim postrojbama prema Prelogu, Donjem Kraljevcu i Goričanu gdje su zauzeli most na rijeci Muri kod Letenya. Zapadna se fronta prema planu kretala iz Štajerske prema gornjem Međimurju. Sisački bataljun krenuo je iz Ormoža preko Središća ob Dravi do Šenkovca i Mihovljana gdje se spojio s kolonom potpukovnika Perka. Postrojbe pod zapovjedništvom kapetana Jurišića došle su preko Štrigove i Svetoga Martina u Mursko Središće gdje su zaposjele željeznički most.
Bez ikakvoga otpora major Károly Györy je predao Čakovec riječima: Javljam pokorno da Vam predajem grad Čakovec. Do 13 sati zaposjednut je željeznički most kod Kotoribe, kolodvor u Murakersztúru te skele kod Kakanje i Kotoribe. Time je završila operacija oslobađanja Međimurja koja je trajala nepunih sedam sati.
Vrhovni zapovjednik pohoda Slavko Kvaternik se smjestio u prostorijama Kotarske oblasti i uredio vojnu upravu u svim međimurskim mjestima i općinama. Proglasom je obavijestio narod da je jugoslavenska vojska zaposjela Međimurje i oslobodila ga Mađara. Pozvao ga je da poštuju odredbe vojnoga zapovjedništva tako dugo dok upravu opet ne preuzmu civilne osobe.
Iako odlično organizirana, hrvatska je vlast u Međimurju smatrana provizorijem do Trianonskoga mirovnog ugovora zaključenoga 4. lipnja 1920. godine.
U igri velikih sila pobjednica koje su nakon Prvoga svjetskog rata stvarale novu sliku Europe, načela samoodređenja naroda američkoga predsjednika Wilsona, na koje se pozivalo međimursko stanovništvo, imala su veću težinu od mađarskih povijesnih argumenata. Međimurci su se na svojim narodnim skupštinama jasno izjasnili da žele da se Međimurje, u kojem živi isključivo hrvatski narod, pripoji Hrvatskoj, i sukladno tadašnjoj političkoj situaciji pozdravljaju ujedinjenje svih Hrvata, Srba i Slovenaca u jednoj jugoslavenskoj državi.
