Heljda ili hajdinska kaša samo je jedna od podosta tzv. starinskih kultura koje uzgaja obitelj Bistrović iz Strahoninca. S prirodom i u prirodi i to na način kako su živjeli njihovi roditelji, rade i supružnici Stanislav i Katarina.
Shodno takvom pristupu rada, slobodno se može reći kako su svi njihovi proizvodi ekološki, što posebice dobiva na značaju ako se zna da je danas hraniti se zdravom i ekološki proizvedenim namirnicama imperativ modernog života.
Sve se radi ručno i na starinski način
Hajdina, hajdinska kaša ili heljda na njihovom se imanju sije ručno.
– Ove godine zasijala sam heljde na nešto manje od pola hektara. To radim onako po starinski, bacam sjeme, odnosno neoljuštenu heljdu po zemlji isto kao što se nekad sijala pšenica. Omjer zasijanog i ubranog kreće se otprilike 1:10, bilo bi i više da mi tuča nije uništila dio uroda, ispričala nam je Katarina Bistrović.
Drugim riječima, 23. lipnja zasijala je tridesetak kilograma da bi 3. listopada ubrala oko 300 kilograma uroda na polju u Praporčanu. Heljda je naime biljka kojoj je dovoljno svega 120 dana kako bi završila svoj vegetacijski ciklus, što je još jedan dokaz u prilog činjenici da nije nimalo zahtjevna kultura. Štoviše, vrlo je interesantna jer na zeljastoj stabljici razvija i do 2000 krupnih i mirisnih, bijelih, ružičastih i crvenih cvjetova, složenih u grozdaste cvjetove, vrlo bogate nektarom, pa ih rado posjećuju pčele.
Cvjetovi se razvijaju neujednačeno tako da vrijeme cvjetanja traje i do trideset dana. Stoga ih vole i pčelari koji pak, dovozeći pčele u blizinu polja, omogućuju bolje oprašivanje a samim time i veći urod.
S obzirom na to da u posljednje vrijeme jača svijest o zdravoj prehrani, heljda, uz pir, amarant, proso i ostale zaboravljene kulture, ponovno dobiva na važnosti kao vrlo zdrava i korisna namirnica. I zato je sve više međimurskih poljoprivrednika sije. No to su uglavnom oni manji, mahom ljudi koji se bave ekološkom proizvodnjom pa tako ni površine pod njom nisu velike.
– Mi heljdu sijemo već godinama, rekla nam je Katarina i dodala: – Heljda nas je privukla jer su se i naši roditelji bavili njenim uzgojem pa je želimo otrći od zaborava. Budući da nemamo pretjerano velike površine pod heljdom, ne trebamo ni posebne strojeve, već sve praktički radimo ručno. Jedini se problem javlja na kraju, kada ju treba očistiti.
Problem s čišćenjem ovojnice rješava se u Sloveniji
A upravo je to glavni problem s uzgojem ove jednostavne biljke – ovojnica koju je kod nas nemoguće strojno očistiti. Nekada se to radilo, no danas ju na čišćenje svi uglavnom voze u Sloveniju.
– Mi vozimo u Sloveniju gdje ju čiste na starinski način, odnosno parom. Moderno čišćenje, odnosno odvajanje ovojnice, danas se obavlja na suho, tj. pečenjem. Istina, neki je čiste sami kod kuće, no to je težak i mukotrpan posao.
Stabljike heljde koje dosežu i 60-tak cm, nažalost, danas više nikome ne trebaju, tako da se zaoru i služe kao svojevrsni humus.
(vv)
