Međimurski demokratski savez pozabavio se malo aktualnim problemom brodogradnje.
Stranka je poslala priopćenje za medije koje potpisuje Željko Pavlic, a mi ga prenosimo u cijelosti.
Aktualna zbivanja u brodogradilištima Uljanik u Puli i 3. maj u Rijeci, pokazuju da je došao kraj još jednoj promašenoj politici, politici koja je do sada potrošila preko 30 milijardi i naših, međimurskih, kuna, a nije donijela nikakve rezultate.
Naime, prema izračunu Instituta za javne financije, Hrvatska je od 1992. do 2015. na restrukuriranje i sanaciju brodogradilišta potrošila oko 30 milijardi kuna!!!, najviše na spašavanje Brodosplita – oko 11 milijardi kuna, a slijede 3. maj, 8.5 milijardi kuna, Uljanik 4,4 milijardi kuna, Brodotrogir, 4,3 milijarde kuna i Kraljevica 1.9 milijardi kuna.
No, ni to nije sve i poslije 2015. nastavljena je praksa davanja jamstva brodogradilištima, koje će po svemu sudeći doći državi, odnosno nama, na naplatu. Unatoč ovom silnom ulaganju naša brodogradilišta su, to ovih dana svjedočimo, u teškim situacijama, s malim šansama za opstanak i očuvanjem radnih mjesta. Kao i u ostalim slučajevima kraći kraj izvući će radnici, za razliku od članova uprava, koji su si visokim plaćama 40.000 kuna, i bonusima, već osigurali egzistenciju.
Glavni uzrok teškog stanja u brodogradnji, kao i u cijeloj državi, je da je svih ovih godina, vlastima, bilo politički oportunije, odnosno izboriti se za vlast po svaku cijenu, novcem poreznih obveznika kupovati glasove i socijalni mir, nego krenuti u reforme i uložiti 30 milijardi kuna u obrazovanje i transformaciju naše ekonomije, unutar toga i brodogradnje.
Malo je poznato da je hrvatska brodogradnja sanirana, 2011. godine, i to posebnim zakonom “Zakonom o uređenju prava i obveza brodogradilišta u postupku restrukturiranja”, davno prije Agrokora. Zakon je izglasan, ali je jedini rezultat bio da su se na kraju morala aktivirati sva državna jamstva, a stanje u brodogradnji je ostalo isto, otvarajući pritom i neka druga pitanja.
O tome je predsjednik Međimurskog demokratskog saveza Željko Pavlic pisao u svojoj kolumni pod naslovom “Ozakonjena nepravda”, u svibnju 2011. S obzirom da je ova kolumna danas i te kako aktualna (brojke su drugačije, ali je stanje isto), prenosimo neke njezine djelove, kao komentar i stav MDS-a, današnjeg stanja u brodogradnji i cijeloj industriji u Republici Hrvatskoji:
“Hrvatski sabor je, 20. svibnja 2011. godine, donio Zakon o uređenju prava i obveza brodogradilišta u postupku restrukturiranja. Temeljem tog Zakona predviđeno je, između ostalog, preuzimanje u javni dug obveza koje mogu nastati slijedom programa restrukturiranja i temeljem državnih jamstava izdanih brodogradilištima. To, zapravo, znači da je ozakonjeno da će obaveze brodograditelja (ukoliko se one aktiviraju), a preko javnog duga, otplaćivati svi hrvatski građani. Prema evidenciji Ministarstva financija, trenutačno stanje aktivnih državnih jamstava u brodogradnji iznosi 11.3 milijardi kuna (!!), što iznosi 2 500 kuna po svakom hrvatskom stanovniku.
U obrazloženju Zakona Vlada RH ističe: “Restrukturiranje hrvatske brodogradnje kako bi ona bila u stanju uspješno poslovati na globalnom tržištu i konkurirati brodogradilištima iz drugih zemalja, a polazeći od tržišnih načela, jedan je od ključnih ciljeva gospodarske politike Vlade Republike Hrvatske”. Ova rečenica iz obrazloženja je zapravo stav Vlade RH i ilustrira pogrešnu gospodarsku politiku gotovo svih hrvatskih vlada, politiku koja se ne brine o jednakomjernom gospodarskom, demografskom i socijalnom razvoju Hrvatske, već na protežiranju pojedinih gospodarskih grana ( Ponovno ističem izjavu Vlade:”Očuvanje brodogradnje jedan je od ključnih ciljeva gospodarske politike Vlade”.), a time i pojedinih hrvatskih krajeva i pojedinih skupina stanovništva.
O tome nam govori činjenica da je država brodogradnju (iz proračuna, dakle sa sredstvima koja i mi uplaćujemo) subvencionirala i sa 1,1 milijardu kuna godišnje, dok je tekstilna industrija dobivala tek nekoliko desetaka milijuna kuna. Brodogradnja je do sada sanirana sa preko 11 milijardi kuna iz proračuna, i to neuspješno.
O tome nam govori činjenica da su sva navedena brodogradilišta smještena na našoj obali, dok je većina tekstilne industrije smještena na sjeverozapadu Hrvatske. Međimurje je posebno vezano, pa i ovisno, o tekstilnoj industriji. Struktura međimurskog gospodarstva je takva da svaki četvrti zaposlenik radi u tekstilnoj i obućarskoj industriji i to za 50 % prosjećne plaće u Hrvatskoj.
O tome nam govori i činjenica da većinu zaposlenih u tekstilnoj industriji čine žene, i dobivaju puno manje plaće od svojih muških kolega u brodogradnji. Prema najnovijm podacima, u 2011. godini u proizvodnji tekstila i odjeće zaposleno je 21.202 osoba, od toga je 17.668 žena. Ne tako daleke 2005. godine u proizvodnji tekstila i odjeće bilo je zaposleno 32.114 osobe. U brodogradnji je zaposleno 11.000 osoba i u ogomnoj većini to su muškarci.
Do sada, na žalost, nisu uspjele inicijative koje bi ostvarile ravnopravnost i ukinule ove nepravde. A jedna od prilika bila je i 2007. godine, kada sam kao saborski zastupnik, uz suradnju sindikata i poslodavaca i podršku oporbenih zastupnika, predložio na prihvaćanje Hrvatskom saboru Interpelaciju o pomoći tekstilnoj i obućarskoj industriji. U okviru te Interpelacije billo je predloženo i 8 mjera-zaključaka koje bi obvezale Vladu RH na promjenu politike prema tekstilnoj i obućarskoj industriji.
Mjere su bile usuglašene između sindikata i poslodavaca, a glavna, prva mjera predlagala je:
Saniranje tekstilne i obućarske grane u Republici Hrvatskoj iz državnog proračuna prema rješenjima kakva su se primjenila u Belgiji (tzv. Belgijski tekstilni plan).
Većinom glasova Hrvatski sabor je odbio Interpelaciju i time mogućnost saniranja tekstilne i obućarske industrije iz državnog proračuna. Istovremeno je brodogradnja uredno dobivala novac za sanaciju iz tog istog proračuna, a broj zaposlenih u proizvodnji tekstila i odjeće od 2005. godine do danas smanjen je za 10.000 radnih mjesta.
I da zaključim; svaka država ima pravo gospodarskim mehanizmima (subvencijama, sanacijama, potporama iz proračuna) pomagati svoje gospodarstvo, i nitko ne dvoji da nije trebalo pomoći brodogradnji, ali se trebalo na vrijeme pomoći i ostalim gospodarskim granama, tako bi se osigurali uvjeti za jednakomjeran i pravedan gospodarski i socijalni razvoj u cijeloj Republici Hrvatskoj.
Više je nego zanimljivo popratiti i rezultate glasanja o navedenim zakonskim prijedlozima. Komentar prepuštam vama.
Glasanje o Interpelaciji o pomoći tekstilnoj i obućarskoj industriji u Republici Hrvatskoj održano je 9. veljače 2007. godine. Interpelacija je odbijena sa 68 glasova, 31 je bilo za, a 2 saborska zastupnika su bila suzdržana .
Zakon o uređenju prava i obveza brodogradilišta u postupku restrukturiranja imao je ubrzani put ka usvajanju. Prijedlog Zakona usvojen je na Vladi RH 12. svibnja 2011. godine, 19. svibnja je uvršten u dnevni red Hrvatskog sabora, po hitnoj proceduri-u samo jednom čitanju, raspravljen je i izglasan 20. svibnja.
Usvojen je sa 90 glasova za (dobio je potporu gotovo svih političkih opcija u Hrvatskom saboru?!), 1 protiv i 2 suzdržana glasa.
